Sve je bilo lahko “dok je baja bila u tuđoj avliji”. Tek nakon što je potvrđen prvi slučaj, a nakon njega i ostali, drugačije smo počeli gledati na cijelu situaciju. Distanca u džamiji više nije upitna, a i maske se nose bez pretjeranog potenciranja. Što se ne nose u kafićima ili restoranima? – da sam konobar ili ugostitelj, bavio bih se tim pitanjem. Ovako, imam svoj emanet i on mi je prioritet
Tanka je linija između citata i plagijata. Sve je stvar mjere. U međuprostoru postoje persiflaže. To je jasno iskazivanje mišljenja. Citirati život nije nimalo jednostavno. Citatomani su jedno, citatomanijaci drugo
Sve je to generirao bonluk, ugodan, lagodan, riječju, moglo mu se, s više strana lilo je kao iz česme, pa se, budući kreativno hiperaktivan i ne bez stanovite darovitosti, a osiljen uslijed bonluka, počeo upuštati u realiziranje skupih i oskudno profitabilnih autorskih projekata, a što, opet, za njega nije bio nikakav problem, jer lovu je imao i, posljedično, malo-pomalo, uvodio me je u svoj novootkriveni svijet
Iza naših leđa začuo se gromoglasan zvuk. Poput grmljavine, salva teškog kalibra sručila se na agresorske napadače. Naš četverocijevni protuavionski top došao je na kamionu s ceste, pedeset metara iza naših leđa, i dočekao agresorske vojnike. Veoma hrabar čin na koji bi se bilo ko teško odlučio. Uz veliki rizik i još veće iznenađenje, uspjeli su u potpunosti zaustaviti napad
Moj prvi, “bliži” susret s mađarskim bio je 1961., u 17. godini, kad mi je prvi put prevedena i objavljena pjesma na stranom jeziku. S proljeća te godine u Mostaru se pojavio Hinko Zlomislić. Hinko je pisao pjesme, poznavao je Aliju Kebu, pa se tako našao i u našem Debatnom klubu mladih pjesnika. Hinko je pokupio od nas, mladića i djevojčica, pregršt stihova... i jednog nam je dana u vrelom mostarskom julu donio mađarske novine Ifjúság. U listu su objavljene nekolike naše pjesme, među njima i moja Koralji / Korállok. Međutim, mađarski uživo čuo sam tek u Subotici, kamo sam otputovao “usput”, s mog najdužeg putovanja u Makedoniju godine 1964.
Duga je to i kompleksna priča, ali, evo, pokušat ću je pojednostaviti: ne pišem negativno o Tuzli, nego o onima koji negativno upravljaju ovim gradom. To je sve
Nisu imali kuda: ako krenu preko livade, čeka ih četverocijevac; krenu li lijevo, naići će na nas; pođu li desno, idu na momke koji su polahko zatvarali stare položaje u ponovnu liniju. Jedino što ih je čekalo, ma šta izabrali, bila je smrt. Ostalo je tu dvadesetak tijela agresorskih vojnika. Po ispravama koje smo kod njih našli, vidjelo se da su većinom iz Srbije. Neki od njih bili su iz Valjeva, Apatina i Užica, a trojica iz Crne Gore, iz Nikšića
U augustu 1978. godine jurili smo našim prvim “Stojadinom” ravnom domovinom Tibora Kayana. S njim će započeti moja tajna i strastvena potraga za korijenima, koja je i nas, u balkanskim gudurama, zahvatila nakon Korijena Alexa Haleya i TV serije nazvanoj po glavnom junaku djela – Kunta Kinte
Kerim Kurtović ostao je magistrom. Učiteljem neobičnih frazema. A tu se zaista dobro snalazio. Upoznao sam ga, pamtim, u arhaičnoj pisarnici ili radionici (Ulica Mula Mustafe Bašeskije) gdje sam tad često zalazio. Bio je to nekako prijatan prostor, zahvaljujući domaćinu (često smo se smijali i u raspravama), ali Kerim je uvijek imao onu svoju oficirsku distancu
Sutra ću možda i ja pisati neka svoja sjećanja, može biti i autobiografiju, čime ću doći u poziciju da hvalim ili kudim svog hodžu, učitelja, nastavnika ili profesora. Sutra će, možda, i neko od onih koje sam učio u mejtefu ili im barem držao hutbe pisati svoje knjige i na tas svojih vaga stavljati i mene i moje istupe. Kako bi to izgledalo
