fbpx

Stajališta

Primarni islamski pozdrav nekoliko smo puta kratili i konačno ga stesali na finalnu i najkraću moguću varijantu. “Selamun alejkum!” kur’anska je verzija našeg pozdrava, ponovljena nekoliko puta u svetoj knjizi islama. Postepeno smo to doveli do “selamalek” i konačno sveli samo na “selam”, što je još uvijek ispravno, pa i u Kur’anu spomenuto, ali mnogo kraće od izvornog oblika. Na društvenim ćemo mrežama često naići na pisanu varijantu “sellam”, što je neispravno (piše se s jednim l), ili na još stesaniju varijantu “slm”

Mnogi su listovi papirusa izgorjeli ili na drugi način uništeni. Slično je bilo i s pergamentom koji ga je naslijedio u pisanju. Sačuvani listovi bili su dragocjenost. Za pisanje, naravno. Pošto su bili ispisani, pojavio se fenomen palimpsesta. Grebanje starog teksta kako bi se ispisao novi

“Rođen sam u Tuzli, dvije godine nakon rata, a u Koraju živim zadnjih pet godina, doduše, ne svojom voljom, otac je želio da se vratimo i, eto, tu sam, a da je dobro, nažalost, nije. Nema života ovdje. Pa, uostalom, vidjeli ste i sami, sve je prazno, pusto, nigdje nikog. Odlazim, bilo gdje. Doduše, ne baš bilo gdje, neke konkretne korake u tom pravcu već sam napravio, ali ne bih o tome, da ne ureknem nijet”

Nisam pojma imao šta trebam činiti. Bijela me udari po ramenu i viknu glasno nadglasavajući pucnjavu: “Jesi l’ se prepo?!” Ja sam zbunjeno gledao u njega, a onda bez riječi odmahnuo glavom. “Ne boj se”, viknu on opet, “bolje je biti ovdje i boriti se nego ih čekati kod kuće”

Odjednom, a ponukan stanjem u kojem moj sin jeste, bljesnu mi gruba, neartikulirana misao kako život svagdašnji sadrži u sebi mnogo drugih života, a odmah potom i druga, uobličenija i smislenija: naš biološki život, ma koliko trajao, sadrži u sebi obilje manjih ili većih života koji također imaju svoje razvojne faze: rađanje, rano djetinjstvo, djetinjstvo, pubertet, mladost, zrelost, starost i smrt. A moj sin je upravo odživio jedan takav život i zato ga tako jako boli

Kad gledamo emisije o životinjama, morskim dubinama i onome što kriju u svojoj utrobi ili, općenito, o prirodi i njenim procesima, najkraći mogući opis bio bi samo jedan – mjera. Blagim pokretom usana, umjesto riječi mjera, kazat ćemo vjera. A i tu sve odiše mjerom, redom i savršenim skladom. Primjere možemo nabrajati do prekosutra

Bio sam u jutarnjoj smjeni i Knjižnici “Bogdan Ogrizović” kad me negdje oko 11 obavijestiše da se javim na telefon. Nazvao je tajnik Društva književnika Hrvatske Alojz Majetić. Veli mi da ima jednu tužnu obavijest i jednu molbu u vezi s njom. “Recite, Majetiću...”, rekoh. “Vidite, jutros je umro naš član Enver Čolaković. Netko se u ime Društva mora na Mirogoju oprostiti od njega. Zbog toga Vas zovem...”

Djevojka ga je lijepo gledala, a i on je gledao nju. Zagledali se, kako se kaže. Kad je to čuo njen otac, pobjesnio je. Djevojka i orah bili su njegov ponos. Šutio je i skrivao se nekoliko dana, a onda se dao na put. Vratio se s golemim psom koji je izgledao kao neobično, žestoko čudovište. Nikad niko takvog psa nije vidio

Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa