fbpx

E, BRATE, BAŠ GA PRETJERA

Sve je to generirao bonluk, ugodan, lagodan, riječju, moglo mu se, s više strana lilo je kao iz česme, pa se, budući kreativno hiperaktivan i ne bez stanovite darovitosti, a osiljen uslijed bonluka, počeo upuštati u realiziranje skupih i oskudno profitabilnih autorskih projekata, a što, opet, za njega nije bio nikakav problem, jer lovu je imao i, posljedično, malo-pomalo, uvodio me je u svoj novootkriveni svijet

 

 

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

 

– Viđaš li B. – pita me drug E. za slučajnog susreta na ulici.

– Da, skoro sam ga vidio, prošao je autom mojom ulicom i gradio se da me ne vidi, premda, osim nas dvojice, na ulici nikog drugog nije bilo.

– Baš tako?

– Baš.

– Svašta! Eto kako se naizgled čvrsta prijateljstva, ako je u vašem slučaju prijateljstva uopće i bilo, sruše kao trošna taraba. Znaš, malo mi je nezgodno, ne bih htio gurati nos u nešto što me se ne tiče, ali, ovaj…

– Želiš znati zašto je pukla tikva? Zašto više nismo u kontaktu?

– Pa, ako ti nije…

– U najkraćem, pretjerao je.

– Kako?

– U biti, nije on loš, nikakvog zla u njemu nema, u suprotnom, ne bih dopustio da mi se približi, a prema meni je bio dobronamjeran, nagodan, vazda spreman da priskoči u pomoć ako negdje zaškripi, mada za takvom vrstom suportiranja, srećom, potrebe nije bilo i, tako, kako god, kroz sve godine našeg druženja zaista sam cijenio tu njegovu lijepu i rijetku osobinu, ali tokom zadnjih godinu i po ili možda dvije, ne mogu se tačno sjetiti kad je to sve počelo, počeo je pretjerivati, ali baš pretjerivati… Ma, znaš, sve je to generirao bonluk, ugodan, lagodan, riječju, moglo mu se, s više strana lilo je kao iz česme, pa se, budući kreativno hiperaktivan i ne bez stanovite darovitosti, a osiljen uslijed bonluka, počeo upuštati u realiziranje skupih i oskudno profitabilnih autorskih projekata, a što, opet, za njega nije bio nikakav problem, jer lovu je imao i, posljedično, malo-pomalo, uvodio me je u svoj novootkriveni svijet, svijet kroz koji sam prošao, odlično ga poznavao i kao takav bio mu prijeko potreban. U početku, davao sam mu korisne sugestije, savjete, doduše, ne baš rado, jer sve to skupa uopće me nije zanimalo, bio sam opterećen prozaičnim brigama i nije mi bilo do kojekakvih infantilnih stupidarija, ali, ipak, šutio sam i nadao se da će ga taj više no evidentni napad narcizma brzo proći, da će…

– Izvini, a o kakvim je autorskim projektima riječ? Šta je on to radio?

– Ne ljuti se, molim te, ali ne bih o tome.

– U redu, shvatam, pokrivaš ga, a i sve ovo što si dosad rekao bila je klasična pokrivka. Ne želiš poganiti jezik. Je li tako?

– Tako je. Hoćeš li da dovršim priču ili…?

– Naravno, nastavi, nastavi!

– Dakle, nadao sam se da će ga, kako rekoh, taj meni dotad nepoznati napad narcizma brzo proći, ali, nije, naprotiv, bivao je sve jači. Recimo, čim negdje sjednemo, on izvadi bilježnicu, stavi je pred sebe i pita može li mi nešto pročitati. Nevoljko klimnem glavom, on pročita i upitno se zagleda u mene očekujući, valjda, egzaltirane hvalospjeve, šta li već, a ja se, opet, odredim, katkad i brutalno iskreno, što su, ustvari, bile snažne neizravne indikacije da me popusti, da sam sit i presit svega, da naprosto u miru želim popiti kahvu, otvoriti neku relaksirajuću konverzaciju, pobjeći, barem nakratko, od surove realnosti u kojoj jesam, međutim, on to nije primjećivao ili, pak, nije htio primijetiti i tad, zapravo, počinje ono o čemu sam u početku govorio – njegovo teško, samoljubivo pretjerivanje, usudio bih se reći pretjerivanje potpuno pogubljenog čovjeka. Ni sam ne znam zašto, jer već sam bio na rubu živaca, trpio sam još neko vrijeme tu njegovu “kreativnu” torturu, sve do trenutka kad su naša “druženja” prerasla u klasične radno-konsultativne sastanke. I to je bio kraj. Mirno, hladno, bez grubih, teških riječi, dao sam mu svojevrstan žuti karton, digao se i otišao. Eto! U najkraćem, tako je to bilo.

– Je li ti se nakon toga ikad javio?

– Nije, ali jesam ja njemu, jer bilo mi je jasno da je taj žuti karton doživio kao crveni, pa sam predložio da se vidimo, da mu pojasnim šta već pojasniti treba i da se nakon toga serbes raziđemo.

– I? Je li pristao?

– U prvi mah jeste, ali dva-tri dana poslije našao je neki izgovor, rekao da će mi se javiti i, naravno, do dana današnjeg nije.

– Dakle, uplašio se.

– Do drugog zaključka, sve i da sam htio, nisam mogao doći. Da, očito se jako uplašio.

– I, veliš, prođe pored tebe, bez pogleda, pozdrava?

– Prođe.

– E, brate, baš ga pretjera!

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!