Kerim Kurtović ostao je magistrom. Učiteljem neobičnih frazema. A tu se zaista dobro snalazio. Upoznao sam ga, pamtim, u arhaičnoj pisarnici ili radionici (Ulica Mula Mustafe Bašeskije) gdje sam tad često zalazio. Bio je to nekako prijatan prostor, zahvaljujući domaćinu (često smo se smijali i u raspravama), ali Kerim je uvijek imao onu svoju oficirsku distancu
 i naglo se rasrdio jer ga je neko poremetio (nije znao njegov način govora) i kazao nešto kao “kako ću znati o čemu si počeo govoriti i kako ću znati o čemu ti uopće misliš, ukoliko misliš?”. Podigao se od stola i otišao. Bio je to nekako tužan trenutak.</p>
<p> </p>
<p>– Kaži da ti kažem.</p>
<p>Nikad prije nisam put čuo da je to rekao. To nije bilo pogodbeno. Zvučalo je kao odgovor. I kao zagonetka.</p>
<p> </p>
<p>Pitate se ko je on?</p>
<p>I ja se pitam.</p>
<p>Kad tako nešto kaže Kerim Kurtović, ne znaš je li to za smijeh ili za plač. Pokreti su mu oštri i odsječni kao u nekog oficira iz udžbenika, a oči suosjećajne, tužne, kao da je proveo život u pećini razmišljajući. Takav je bio. Nikad mu nisi znao ništa.</p>
<p>Njegovo ime i prezime i samom su mu zvučali kao neka titula (“Ne misliš valjda da bi Kerim Kurtović postupio tako ili učinio nešto tome slično?!”)</p>
<p>Svi smo ga uvažavali iako nismo znali zašto.</p>
<p>Njegovi pokreti, intonacija, sve je to bilo nekako svečano, a riječi kao riječi, ponekad prijetvorne, ponekad hamletovske, a uvijek himbene. Kao i njegove priče ili teorije. Nedovršene.</p>
<p>Dok je izlazio iz “Išareta”, uvaženi magistar Kerim Kurtović skoro se stropoštao na zemlju jer mu je kišobran zapao u otvor šahta. Ipak se samo spotaknuo.</p>
<p>I ponosno nastavio gaziti.</p>
<p>Taj njegov magisterij bio je u <em>kaži-mi-da-ti-kažem</em> stilu i tu je stao. Završio je svoje istraživanje. Tema je iscrpljena, govorio je. Za doktorat tu nije bilo mjesta, a ništa ga drugo nije ni zanimalo. Možda se nadao da će mu magisterij priznati kao doktorat, ali to se nije dogodilo.</p>
<p>Kerim Kurtović ostao je magistrom. Učiteljem neobičnih frazema. A tu se zaista dobro snalazio.</p>
<p>Upoznao sam ga, pamtim, u arhaičnoj pisarnici ili radionici (Ulica Mula Mustafe Bašeskije) gdje sam tad često zalazio. Bio je to nekako prijatan prostor, zahvaljujući domaćinu (često smo se smijali i u raspravama), ali Kerim je uvijek imao onu svoju oficirsku distancu (zovem je tako jer se ničeg drugog ne mogu sjetiti).</p>
<p>Često sam ga otad viđao.</p>
<p>Uvijek lijepo odjevenog i urednog.</p>
<p> </p>
<p>Umirući ljudi uglavnom ne lažu. To je bio tipičan retorički uvod Kerima Kurtovića. Međutim, ima <em>hin</em> (kao onaj u priči Vladana Desnice ili neki drugi iz našeg iskustva). Ima <em>hin</em> i neka <em>hin</em>.</p>
<p>Pošto su ljubitelji čajnih kolutića zavladali ovim svijetom i, gdje god da se pojaviš, vidiš <em>hin</em> (potpuno tipično), naravno kao važne službenike, skrivam se, koliko mogu, iako se sudbina svih nas jasno zna. Tako je Kerim Kurtović započinjao neku od svojih teorija o budućnosti svijeta. Djelovalo je to ozbiljno i upozoravajuće. Nismo ga uvijek uzimali za ozbiljno. Zato bi ponekad vrisnuo. Kao sad:</p>
<p>Čajni kolutići nam poručuju da je došao kraj svijeta.</p>
<p>Staromodni kudret-sahat svoje je otkucao.</p>
<p>Sad je njihovo vrijeme.</p>
<p>I neka im bude.</p>
<p>Kao što je i zapisano.</p>
<p>Zna se ko je diktirao i ko je zapisao.</p>
<p>Uvijek je to jednostavno.</p>
<p>Kao i bilo koje drugo pisanje.</p>
<p>Onaj ko ti diktira zapravo si ti iako tog nisi svjestan, niti ćeš ikad biti.</p>
<p>Tako je to u ovom svijetu.</p>
<p> </p>
<p>Slušaš i kad ne razumiješ.</p>
<p> </p>
<p>Kondicional svih kondicionala stoji na vratima.</p>
<p>I pokušava nešto izgovoriti.</p>
<p>Prije nego što je artikulirana, riječ muca. Kerim Kurtović mrmljao je neke fonetske primjere, kao:</p>
<p><em>Škup…</em></p>
<p><em>Sobr…</em></p>
<p><em>Zdobr???</em></p>
<p><em>Kžmidtžem…</em></p>
<p> </p>
<p>Tako su izgledale njegove srdžbe.</p>
<p> </p>
<p>A onda je magistar odlučno zakoračio u maglu i oluju što se više nego jasno spremala.</p>
<p> </p>
<p>Ne znam šta bih još mogao o njemu kazati.</p>
<p>Pamtim, zapravo, samo srdžbe.</p>
<p>Objašnjenja su mi uvijek bila nepoznata.</p>
<p>I takva su i ostala.</p>
<p>Kao i titula Kerim Kurtović. O njoj bi samo on mogao nešto ispričati.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Kome pisati, zašto pisatiSljedeći članak
OTKRIH DA NIŠTA NE ZNAM O SVOM PORIJEKLU
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo