Tanka je linija između citata i plagijata. Sve je stvar mjere. U međuprostoru postoje persiflaže. To je jasno iskazivanje mišljenja. Citirati život nije nimalo jednostavno. Citatomani su jedno, citatomanijaci drugo

 

 

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Citatomanija zapljuskuje sa svih strana.

Filmski citati dali su citatu nova značenja. I svi drugi navodi koji su uvod u razne staze. Kućni prozor u svijet pokazuje nam ih na mnogo načina. Pitanje je samo koliko smo ih svjesni.

Nekad je to počast, nekad neutemeljena i vulgarna interpretacija.

Citadela.

Neke smo vidjeli, o nekima slušali, neke možda čak i poznajemo.

Taj unutrašnji grad. Zamak u zamku. Zadnja odbrana.

Tvrđava s jedinom zastavom srca.

Citadela.

Koja je postojala prije nego što je riječ okamenila njeno postojanje.

Jednostavna riječ koja danas znači mnogo više nego što je to bilo u početku.

Svaka preživjela i očuvana citadela, gdjegod bila, priča svoju priču. Glasa se uglavnom citatima.

U pogledu sa Saladinove citadele, naprimjer, možeš vidjeti brojne trenutke iz dugog života Kaira. Kao i s nekog zamka u Škotskoj ili Andaluziji…

A sve je to nalik ljudskom tijelu i ništa nas toliko ne uzbuđuje (kao što je zapisao svjetski kipar iz Rumunije) kao kad prepoznamo u divljini, bio to kamen ili drvo, nešto što je torzo, ruka, noga ili glava.

Ideja da život imitira umjetnost nije isprazna duhovitost, nego je duboko utemeljena.

I nutarnja odbrana tijela počinje s nožem.

Zamak u zamku budi se u tijelu čovjeka koji ga je načinio i govori:

 

Dok mi se približavala magla

Pokušavao sam se sjetiti

Gdje će se zabosti skalpel

I kako će se razne boli rasporediti

Mada sve tamnija i teža magla pritišće

Vidim sebe u tmini

Golog

Svjetlucavog

Označenog

Svako svjetalce nešto znači

Iza je prolaz bola

 

I tako se budim

Okružen tamnim prozorima

Bez bola

I ne mogu se više sjetiti ničega

Što me je činilo pacijentom

Vidim samo maglu

I sjećam se nje

 

Čak je i Homer doživio nešto gore od citata. Parodiju. Još u antička vremena.

Svi citiraju jednu scenu iz Hitchcockova filma. Zato što je surova i morbidna.

Croninov roman Citadela te filmski život proširuju značenja citadele.

Pasolini neograničeno citira Marquisa de Sadea. I samog sebe i iritira usudove prste do zlikovačkog citata.

Tarantinovi citati iskrivljuju poznatu povijest i priče iz nje. Ideja je u početku bila duhovita, a potom se pretvara u persiflažu koju nije moguće obujmiti duhom.

A Macbeth je uvijek isti, sa škotskim, japanskim ili nekim drugim licem (sjajno sam tamnoputo lice vidio u teatru Globe gdje su igrali taj tekst kao priču iz svoje nedavne povijesti, što zapravo i jeste).

Itd. Itd. Itd.

 

Tanka je linija između citata i plagijata.

Sve je stvar mjere.

U međuprostoru postoje persiflaže.

To je jasno iskazivanje mišljenja.

Citirati život nije nimalo jednostavno. Citatomani su jedno – citatomanijaci drugo.

 

Kako si to rekao? Ljuboumomora. To nešto znači? Vjerujem. Šta? Stvar je u tome da to sam otkriješ. Zašto bih otkrivao? To je samo riječ? Svaka riječ nešto skriva. To i nije riječ nego neki bastard? Možda. Ljubomora? Umomora?

Tako nekako.

 

Citirati samog sebe neka je vrsta samoispitivanja.

Makar to bilo iz neobjavljenih, nepoznatih rukopisa.

 

Odjednom pomislih

Da bih ovaj trenutak trebao zapisati

I tako smo stajali neodlučni

Trenutak i ja

 

Nisam se više mogao sjetiti

Zašto sam ustao i uzeo olovku

 

Napolju je bila mrkla noć

Kao zgusnuta tinta

 

I negdje u njoj

Izgubljeni trenutak

 

Neki citatomani nisu toga svjesni.

I sam naziv mog teksta je preobraženi citat.

Zrno po zrno pogača.

Kamen po kamen palača.

Međutim, njihova zrna za pogaču su kriomice nabavljena zrna, a i kamenovi su tajom izvađeni iz palače.

Tako je citadela o kojoj je riječ vrlo krhka i samo prividno može zaštititi one čije se bitisanje skriva u njoj.