fbpx

HVALA TI ŠTO NE VOLIŠ MOJE TEKSTOVE

Duga je to i kompleksna priča, ali, evo, pokušat ću je pojednostaviti: ne pišem negativno o Tuzli, nego o onima koji negativno upravljaju ovim gradom. To je sve

 

 

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Sjedim za kuhinjskim stolom i pijem kahvu. Osam je sati ujutro. Pokušavam ne razmišljati ni o čemu, usredsrediti se samo na taj trenutak i ugođaj, živjeti ga, biti zahvalan na onom što mi život daje, pa makar to bila i kahva, ali, nažalost, ne uspijevam, jer, ma koliko se trudio, misli se roje – lijepe, manje lijepe, konstruktivne, besmislene, cijela bujica iliti prolom najrazličitijih stanja, osjećanja, prisjećanja, obrušila se na mene poput neočekivanog, silovitog ljetnog pljuska.

Gledam, u pepeljari tri opuška, a džezva prazna. Dakle, pomislih, još jednom isto, po ko zna koji put isto: zabavljen brigama i grozničavo razmišljajući kako ih riješiti, popio sam kahvu i ispušio tri cigarete a da pojma nemam ni kad ni kako, pa, budući preiskusan, jer znam šta slijedi, a slijedi tegobno osjećanje unutarnje pustoši, dižem se, oblačim i izlazim van.

Spuštam se niz ulicu, pozdravljam ostarjele komšinice koje, same, napuštene, bespomoćne i gladne bilo kakvog razgovora, sjede u avlijama, griju se, istjeruju starost iz kostiju i zapitkuju sve i svašta.

– Kako su ti djeca – pita jedna.

– Dobro. Doduše, rijetko se viđamo, ali čujemo se gotovo svakodnevno.

– Jesi li se navikao živjeti bez majke – pita druga.

– Nisam, jako mi nedostaje, ali, šta se može, život ide dalje i valja ga živjeti, pa kako-tako.

– Radiš li negdje – pita treća.

– Da, radim. Evo, upravo sam krenuo na posao – slagah da bih izbjegao bespotrebna pojašnjenja i, posljedično, nova zapitkivanja.

Idem dalje. Dolazim do malog, od radoznalih pogleda skrajnutog kafića i sjedam za jedan od tri stola u minijaturnoj ljetnoj bašči. Za drugim stolom, desno od mene, sjedi postariji čovjek, povremeno bučno srkuće limunadu na slamčicu i, iz nervoze ili dokolice, ko bi ga sad znao, vrti lijevo-desno telefon po stolu. Pomalo me nervira njegovo srkutanje i škriputavo igranje s telefonom, ali, šta mogu, šutim.

– Ja tebe poznajem – reče iznenada i ljubopitljivo se zagleda u mene.

– ?

– Kažem, poznajem te.

– Da, čuo sam te. I?

– A znaš li kako te poznajem?

– Čitaš moje tekstove.

– Tačno. I još nešto! Uopće mi se ne dopadaju.

– O, hvalim te, Bože! Konačno!

– Šta konačno? Ne ljutiš se zbog ovog što sam rekao?

– Ni najmanje. Naprotiv, hvala ti.

– Čudno, zaista čudno… Svako drugi bi se… A zbog čega mi se zahvaljuješ?

– Vidi! Već godinama obasipaju me komplimentima, hinjenim, iskrenim, sasvim svejedno, a kod kuće me čekaju neplaćeni računi, a neplaćeni su zato što sam izložen zastrašujućim opstrukcijama u ovom gradu. Posljedica je, blago rečeno, nimalo prijatan unutarnji konflikt, jer komplimenti i neplaćeni računi su ulje i voda, dakle, nespojive opreke, a njihov je sudar jako bolan i takvom čovjeku, u ovom slučaju meni, komplimenti ne znače ama baš ništa, štaviše, iritirajući su, pa stoga tvoja izjava da ti se moji tekstovi uopće ne dopadaju, ma koliko to tebi čudno zvučalo, prijatno me je iznenadila, osvježila čak i, eto, u najkraćem, zbog toga sam ti zahvalan.

– Hm… Nisam to znao. Ali, ipak, ne dopada mi se to što pišeš. Zanima li te zašto?

– Reci!

– Negativno pišeš o Tuzli.

– Griješiš.

– Kako?

– Duga je to i kompleksna priča, ali, evo, pokušat ću je pojednostaviti: ne pišem negativno o Tuzli, nego o onima koji negativno upravljaju ovim gradom. To je sve.

– Moguće, ali teško je to razlučiti u tvojim tekstovima.

– To je već tvoj problem. Ne čitaš te tekstove dovoljno pažljivo, odnosno, bez uvrede, dovoljno pronicljivo.

– Znaš šta! Baš mi je drago da sam te upoznao.

– I pored toga što ti se ne dopadaju moji tekstovi?

– I dalje sam pri takvom stavu, ali, dok smo razgovarali, primijetio sam da u tebi ima nešto, ima…

– A znaš šta sam ja primijetio? Ni ovu kahvu, a druga mi je od jutros, ne znam ni kako ni kad sam popio. Ali, nejse, valjda mi uspije do kraja dana.

– Izvini, ali pojma nemam o čemu pričaš!

– I to je priča za sebe, duga, preduga, ali o tome, možda, nekom drugom prilikom. Odoh sad i još jednom – velika ti hvala.

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!