fbpx

Stajališta

Stella je nalivperom i lijepim rukopisom napisala posvetu: Dragom i cijenjenom mladom prijatelju Ibrahimu Kajanu, obitelj Envera Čolakovića. Zagreb, 26. 10. 1978. Zahvaljujem. Podsjećam Stellu da sam, nerijetko, bio i prvi kojem je Enver čitao “sirove” prijevode, da ih sâm čuje, da im osjeti akustiku, ritam... Često se prisjećao majke, poticaja, pa i povodom prevođenja, čak presudnih – koliko ju je puta spomenuo. Evo, baš vidim da joj se sinovski zahvaljuje na tim utjecajima iz rane mladosti

Prijavljuju ga i zato je nužno opravdati se. Neko vrlo revan ili samo pakostan postao je razlog što ga pozivaju i pretresaju slučaj. Slučaj kojeg zapravo nema. Samo nečija sumnja. Ili bolesno uvjerenje. Sad je potrebna potvrda o nemanju nekretnine. Pitao je ko ga prijavljuje. Istražitelj tu tajnu ne otkriva

I, zaista, javi se D. iz dalekog Montreala. Slušam kako predlaže da dođemo, ali šutim, ne prekidam ga. Veli, poslat će nam novac za put, pismo garancije i formulare koje trebamo popuniti i poslati poštom u Beč, u Ambasadu Kanade ili konzulat, ne sjećam se tačno. Pa, nastavlja, valja sačekati na njihov odgovor, pa, ako bude sve u redu, otići u Beč na intervju, pa ponovo sačekati njihov odgovor, pa... Puče veza. Nije se ponovo javio. Odoše i D., i Beč, i Montreal

Tu su i očeva pisma. Pita me šta da radi s mojim stvarima koje su ostale u Sarajevu, sa starim oštećenim skulpturama i kako ih popraviti. Tu je i izvještaj o njegovoj operaciji. Poslao je gomilu slika iz njegove mladosti, iz FIS-a, s rukometnih i košarkaških utakmica, duela Prve i Druge gimnazije, ribolova na Ramskom jezeru, linkove za gomilu videomaterijala snimljenog za vrijeme rata u Fočanskoj ulici

U nedjelju uvečer, uoči prvog dana škole, majka je zagrijala kazan vode. Postavila je škip nasred kuhinje i počela nas redom kupati, jednogodišnjeg Esada, trogodišnju Nađu, najposlije mene, već sam promašio sedmu godinu. Sutradan, za prvi dan nastave, trebam biti u dvorištu zahumske Prve narodne osnovne škole na Pijesku, izgrađenu na velikom haremu zaravnjenih mezara i porušenih bašluka i dijelom u ogradne zidove ugrađenih

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika

A onda se pogled izbistrio, pa shvatih: tokom vrele noći vrtio sam se u postelji. Okretao se i okretao. Najposlije mi se noge nađoše na jastuku, a glava – na dnu kreveta. Pridignut, bunovan, vidjeh Sultan Sulejmanov most u Mostaru. Činilo mi se da sam na pijesku ispod njega. Jedva razabrah da most – nije stvaran, na zidu je slika u ulju. I danas mislim da je to bio neki znak, zauman i neobjašnjiv. Moja prva duža vožnja u inostranstvo završila je sretno. Djeca su uživala, a ni Smaila ni ja nismo bili na gubitku: radovali smo se radosti naše djece