Netom izašli HKL izazvao je, dan-dva poslije, i uraganski bijes Envera Čolakovića. U njemu je objavljen Enverov esej Pjesnik – nerazrješiva zagonetka (Pedesetogodišnjica smrti Endrea Adyja, 1877.-1919.). Kad ga je Enver pročitao, iz njega je prokuljao neviđen vulkan emotivnog naboja! A šta je bilo? Tomičić je i Enverov esej, kao da je početnikov, poslao “navudrenom” lektoru. A lektor je ne samo arhaizirao hrvatski nego, po Enverovu mišljenju, i ideologizirao. Vikao je: “Nikad nisam pisao ni ustaškim ni proustaškim jezikom, ni u NDH! Lektorirate mi, pakujete mi, kao što je Matičin lektor 1943. lektorirao u NDH-aški korienski moga Ali-pašu”

Gotovo istodobno s izlaskom Odabranih pjesmama Muse Ćazima Ćatića u Zagrebu, Općina Tešanj finansirala je Ćatićeva Sabrana djela, koja je Abdurahman Nametak priredio. Ali, slovoslagari, “politički svjesni”, upozoriše svog direktora da u knjizi pjesama “ima jedna politička podvala”. Direktor obavijesti mostarskog načelnika Miricu. Mirica nazove predsjednika Općine Saliha Sarića i reče mu da štamparija prekida štampanje jer je pjesnik u knjigu ubacio pjesmu neprijateljskog sadržaja. Sarić upita koja je to pjesma. “Pjesma posvećena Adem-agi Mešiću, doglavniku Ante Pavelića”, odgovori Mostarac

Na stoliću je ležao presavijen Telegram. Stella me upita jesam li vidio ankete o “najboljim suvremenim hrvatskim pjesnicima” u tom listu. Enver ih otvori na stranici ankete. Jedini pjesnik iz Bosne i Hercegovine obuhvaćen anketom bio je Mak Dizdar, autor slavljene knjige Kameni spavač. Makovo je ime bilo pri dnu, samo u jednoj autorskoj anketi... Enver je, pućkajući svoju “Moravu”, rekao: “Bolji je od svih njih zajedno.” Sklopio je novine i dodao: “Nikad oni nisu iskreno ni primili, a Bogami ni razumjeli naše muslimanske pisce. To je njima strana književnost”