Ed Victus stanovao je na četvrtom spratu. Niko nikada nije ušao u njegov stan. Ako mu je bilo potrebno nešto donijeti ili prenijeti, odškrinuo bi vrata i provirio iza pedeset lanaca. Niko nije znao koliko je dugo tu, čak ni stara Rose iz prizemlja, koja je u zgradi živjela pola stoljeća i plaćala 100 dolara za kiriju, najnižu u gradu. Ponekad bi došla rodbina da ga posjeti, ali oni su odsjedali u hotelu, nije bilo teorije da ih pusti unutra
 našli mjesto na zidovima mnogih Njujorčana. A onako kako je njegova priča stelarno i ekspresno došla na stranice lokalnih novina, istom se brzinom i vratila nazad u ambise kolektivnog pamćenja. I stara Rose, koja sada plaća “čitavih” 150 dolara za svoj stan, iz kojeg bi je vlasnici zgrade tako rado istjerali i povećali rentu na 3.000 dolara, teško da se može sjetiti kako su ti crteži izgledali. A možda i može.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
PISCI U VRTU SABLASNE KUĆESljedeći članak
SKICA ZA PORTRET SAMOTNOG POPODNEVA
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo