Nešto postoji kao san, nešto kao zbilja. Kad se to dvoje sretnu i dodirnu – uvijek postoji opasnost. Ko je to rekao? Kad? I kakva opasnost? A onda se probudio i učinilo mu se da vidi velikog drvenog konja ispred vrata. Vrata su bila zatvorena, a on ga je ipak vidio. To je moguće samo u snu, pomisli i okrenu se na drugu stranu
Piše: Irfan HOROZOVIĆ
Neki događaji žive do dana današnjeg.
Preobraženi.
Stigli su iz mitskog doba u internetsko doba.
I osjećaju se dobro u njemu.
Čuvaj se Danajaca i kad darove donose.
Ostavit će svog Trojanca u vještačkom mozgu kojim se svakodnevno služiš.
I ne samo u vještačkom.
Pričao mi je poznanik s kojim se svi povremeno družimo u ovom dijelu grada kako je imao neobičnu noćnu moru.
Osjetio je neko drhtanje u snu. Sve se zapravo činilo uobičajeno, ali, istovremeno, i opasno, kao da neka usjeklina, rasjeklina, počinje rasti i prijeti kako će se sve raskomadati i urušiti.
I onda je vidio čašu.
Drhtala je u vitrini.
Bilo je samo pitanje trenutka kad će se sama u sebi slomiti i urušiti u bezbroj neprepoznatljivih komadića.
Nešto postoji kao san, nešto kao zbilja. Kad se to dvoje sretnu i dodirnu – uvijek postoji opasnost.
Ko je to rekao? Kad? I kakva opasnost?
A onda se probudio i učinilo mu se da vidi velikog drvenog konja ispred vrata.
Vrata su bila zatvorena, a on ga je ipak vidio.
To je moguće samo u snu, pomisli i okrenu se na drugu stranu.
Pao je u san, ali to nije dugo trajalo.
Skočio je i pogledao kroz prozor.
Ispred kuće je stajao još veći drveni konj.
Još uvijek spavam, uvjeravao se, drveni konji su iz različitih filmova o Troji. Koliko li ih je samo načinjeno? Stolarsko viđenje Ilijade i svega onog što uz to ide.
Nastavio se isprekidan san i stalno su iz njega iskakali konji, jedan čak kao dječija igračka. S otvorom na trbuhu u kojem su se mogli smjestiti naoružani mali ljudi.
Poznanik se sjetio da je vrijeme za ustajanje.
Nisam ni spavao, pomisli.
U malom bifeu koji je držao bio je gotovo sve. Zakupnik, vlasnik, kuhar i konobar.
Možda ću se tamo napokon probuditi?
Dok je išao, razmišljao je kako se sve to moglo dogoditi.
Nije gledao film s tom tematikom.
Možda je bilo nešto na dnevniku.
Stalno je neka Troja napadnuta.
I pada.
A konj je više nego jasan simbol tog pada, zatora i paljevine.
Možda je zato načinjen od drveta?
Pogledao je niz ulicu, ali nigdje nikakvog konja nije bilo.
Priviđenja su izgleda ostala u štali sna.
Ipak, u to će povjerovati tek kad ispije svoj veliki fildžan. Ili dva.
Hladna voda mu nije razbistrila glavu.
Pred vratima svoje krčme ugleda dobro poznatog gosta koji je nervozno cupkao.
– Tu si, Homere.
– Znaš kako se zovem. Ne volim kad mi se imenu dodaju slova.
– Šta stojiš tu k’o trojanski konj?!
– A i ti mi ličiš na Troju, samo što se nisi sam od sebe urušio…
Žestoko odgovara, pomisli poznanik.
Svi sad žestoko odgovaraju.
Pogotovo kad nisu u pravu.
Kao i događaji posljednjih dana o kojima svi pišu i govore. Iz uvjerenja, naravno. Samo što se uvjerenja ponešto razlikuju.
Izgubljeni dječak naučio je govoriti.
Nakon mnogo izgovorenih riječi, dječak je izgubio dar govora.
– Dobro, uđi.
– Znaš šta ću?
– Znam, ali ne bi li prije toga jedan fildžan.
– Zašto da ne…
– Jaču?
– Jaču.
Sjeli su za stol i gledali se.
– Šta ti znaš o Troji? – zapita ga poznanik.
– Gledao sam nešto…
– Toliko znaš?!
– Šta misliš da je trebalo čitati?
– Nisam to ni pomislio.
– Ni ja.
Zašto je baš konj bio izabran za dar?