Nešto postoji kao san, nešto kao zbilja. Kad se to dvoje sretnu i dodirnu – uvijek postoji opasnost. Ko je to rekao? Kad? I kakva opasnost? A onda se probudio i učinilo mu se da vidi velikog drvenog konja ispred vrata. Vrata su bila zatvorena, a on ga je ipak vidio. To je moguće samo u snu, pomisli i okrenu se na drugu stranu

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Neki događaji žive do dana današnjeg.

Preobraženi.

Stigli su iz mitskog doba u internetsko doba.

I osjećaju se dobro u njemu.

Čuvaj se Danajaca i kad darove donose.

Ostavit će svog Trojanca u vještačkom mozgu kojim se svakodnevno služiš.

I ne samo u vještačkom.

Pričao mi je poznanik s kojim se svi povremeno družimo u ovom dijelu grada kako je imao neobičnu noćnu moru.

Osjetio je neko drhtanje u snu. Sve se zapravo činilo uobičajeno, ali, istovremeno, i opasno, kao da neka usjeklina, rasjeklina, počinje rasti i prijeti kako će se sve raskomadati i urušiti.

I onda je vidio čašu.

Drhtala je u vitrini.

Bilo je samo pitanje trenutka kad će se sama u sebi slomiti i urušiti u bezbroj neprepoznatljivih komadića.

Nešto postoji kao san, nešto kao zbilja. Kad se to dvoje sretnu i dodirnu – uvijek postoji opasnost.

Ko je to rekao? Kad? I kakva opasnost?

A onda se probudio i učinilo mu se da vidi velikog drvenog konja ispred vrata.

Vrata su bila zatvorena, a on ga je ipak vidio.

To je moguće samo u snu, pomisli i okrenu se na drugu stranu.

Pao je u san, ali to nije dugo trajalo.

Skočio je i pogledao kroz prozor.

Ispred kuće je stajao još veći drveni konj.

Još uvijek spavam, uvjeravao se, drveni konji su iz različitih filmova o Troji. Koliko li ih je samo načinjeno? Stolarsko viđenje Ilijade i svega onog što uz to ide.

 

Nastavio se isprekidan san i stalno su iz njega iskakali konji, jedan čak kao dječija igračka. S otvorom na trbuhu u kojem su se mogli smjestiti naoružani mali ljudi.

Poznanik se sjetio da je vrijeme za ustajanje.

Nisam ni spavao, pomisli.

U malom bifeu koji je držao bio je gotovo sve. Zakupnik, vlasnik, kuhar i konobar.

Možda ću se tamo napokon probuditi?

Dok je išao, razmišljao je kako se sve to moglo dogoditi.

Nije gledao film s tom tematikom.

Možda je bilo nešto na dnevniku.

Stalno je neka Troja napadnuta.

I pada.

A konj je više nego jasan simbol tog pada, zatora i paljevine.

Možda je zato načinjen od drveta?

Pogledao je niz ulicu, ali nigdje nikakvog konja nije bilo.

Priviđenja su izgleda ostala u štali sna.

Ipak, u to će povjerovati tek kad ispije svoj veliki fildžan. Ili dva.

Hladna voda mu nije razbistrila glavu.

Pred vratima svoje krčme ugleda dobro poznatog gosta koji je nervozno cupkao.

– Tu si, Homere.

– Znaš kako se zovem. Ne volim kad mi se imenu dodaju slova.

– Šta stojiš tu k’o trojanski konj?!

– A i ti mi ličiš na Troju, samo što se nisi sam od sebe urušio…

Žestoko odgovara, pomisli poznanik.

Svi sad žestoko odgovaraju.

Pogotovo kad nisu u pravu.

Kao i događaji posljednjih dana o kojima svi pišu i govore. Iz uvjerenja, naravno. Samo što se uvjerenja ponešto razlikuju.

 

Izgubljeni dječak naučio je govoriti.

Nakon mnogo izgovorenih riječi, dječak je izgubio dar govora.

– Dobro, uđi.

– Znaš šta ću?

– Znam, ali ne bi li prije toga jedan fildžan.

– Zašto da ne…

– Jaču?

– Jaču.

Sjeli su za stol i gledali se.

– Šta ti znaš o Troji? – zapita ga poznanik.

– Gledao sam nešto…

– Toliko znaš?!

– Šta misliš da je trebalo čitati?

– Nisam to ni pomislio.

– Ni ja.

Zašto je baš konj bio izabran za dar?