Otkako mi je bolest ograničila kretanje, gotovo da sam u kućnom pritvoru, ti stari razgovori izviru poput malih ponornica. Nešto je u njima, ali nisam u stanju prepoznati. Kao da sam opsjednut. Možda bi mi psihijatar znao nešto kazati, iako nisam siguran da bi me u potpunosti razumio
Prethodni članak
Usađivanje ekavice, dr. Nametak i poruka koju nisam odgonetnuoSljedeći članak
PISCI U VRTU SABLASNE KUĆE
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo