Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

Svi mi koji smo prošli kroz ratne strahote – u većoj ili manjoj mjeri, kako je koga zapalo – fasovali smo PTSP, jer svi ti silni stresovi nisu otišli u havu, tu su, u nama, pritajeni, ušuškani i baš onako revno, bez predaha, rade svoj podmukli posao. Doduše, dijagnozu nemam, bio sam na tim pregledima i doktori su rekli da sam uredu, nisu mi prilijepili šifru, ali ne sjećam se kad sam zadnji put noću spavao

Često sam u snu čula glas koji je izgovarao tvoje ime, samo glas, lik nikad, a i tebe bih ponekad vidjela, istog onakvog kakav si bio kao mali dječak, baš istog, pa dilema oko tvog imena nisam ni mogla imati. Eto, tako si dobio ime”

“Podsjetio si me na mene, na moju mladost, pjesmu, igru, narodna veselja, teferiče, na momke koji su me begenisali i iza akšama dolazili pod moj prozor, dozivali me, ja se nisam odazivala, to se nipošto nije smjelo, takav je adet bio, a prijala su mi ta dozivanja, svake večeri su dolazili pod moj prozor, a ja bih sjedila na krevetu i po glasu razaznavala ko je ko... Bila sam lijepa, sine, plaho lijepa, pa su zato i dolazili, molili da se pojavim na pendžeru, makar na časak da me vide...”

I, zaista, javi se D. iz dalekog Montreala. Slušam kako predlaže da dođemo, ali šutim, ne prekidam ga. Veli, poslat će nam novac za put, pismo garancije i formulare koje trebamo popuniti i poslati poštom u Beč, u Ambasadu Kanade ili konzulat, ne sjećam se tačno. Pa, nastavlja, valja sačekati na njihov odgovor, pa, ako bude sve u redu, otići u Beč na intervju, pa ponovo sačekati njihov odgovor, pa... Puče veza. Nije se ponovo javio. Odoše i D., i Beč, i Montreal

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Sve je to generirao bonluk, ugodan, lagodan, riječju, moglo mu se, s više strana lilo je kao iz česme, pa se, budući kreativno hiperaktivan i ne bez stanovite darovitosti, a osiljen uslijed bonluka, počeo upuštati u realiziranje skupih i oskudno profitabilnih autorskih projekata, a što, opet, za njega nije bio nikakav problem, jer lovu je imao i, posljedično, malo-pomalo, uvodio me je u svoj novootkriveni svijet

Duga je to i kompleksna priča, ali, evo, pokušat ću je pojednostaviti: ne pišem negativno o Tuzli, nego o onima koji negativno upravljaju ovim gradom. To je sve

“Dvadeset pet godina je prošlo i ništa od onog čemu sam se nadao, zapravo, realno očekivao, nije se desilo. Doduše, podosta je onih kojima su se ‘nadanja’ ispunila, pa i iznad njihovih očekivanja, ali takvo šta nije moglo bahnuti ni od kuda, jer je samo po sebi beznačajno i neodrživo, dakle, neko ih je snažno podupirao, a taj neko smo mi, niko drugi do mi”