fbpx

SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

 

 

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Kasno je, škrtim suncem obasjano popodne. Cijeli dan pospremao sam kuću, samotnu, gluhu, a kad sam osjetio glad i nakastio postaviti sofru, uviđam da hljeba nemam, ama ni mrvice. Nakratko sjedam onako premoren, gledam kroz prozor u kaleidoskopsko šarenilo boja na brdu Ilinčica, usput primjećujem pet-šest fleka na prozorskim staklima, friško i “znalački” opranim, potom hitro ustajem, oblačim se, jer u granap po hljeb nikog poslati nemam, i izlazim van. Taman kad sam zakoračio iz kuće, oglasi se telefon. Javlja se neki lik, ali zaista neki, jer, osim njegovog imena i razloga zbog kojeg mi se javlja, pojma nemam ni ko je ni šta je, i obavještava me da zbog određenih neodložnih obaveza nije u mogućnosti doći na naš sutrašnji dogovoreni radni sastanak.

– Slušaj – rekoh – da odmah raščistimo neke stvari! Ti si se meni javio prije skoro dva mjeseca, rekao mi da si napisao neku knjigu, pa si tom prilikom izrazio želju da knjigu pročitam, korigiram ono što smatram da u njoj korigirati treba, dakle, urednički je posložim i da se, na koncu, odredim glede vrijednosti tog teksta! Je li tako?

– Jeste.

– Nadalje, u ta skoro dva mjeseca pet puta si predložio da se vidimo i, evo, peti put otkazuješ susret! Zašto to radiš?

– Ne stižem, pretrpan sam obavezama, to je razlog.

– Niko nije pretrpan tolikim obavezama da nije u stanju odvojiti deset minuta za nešto drugo, a nama ne treba ni toliko i ako nisi znao to ide ovako: vidimo se, daš mi tekst, dogovorimo se oko cijene i roka dostave završenog posla i to je sve, nikakva mudrost, a sve skupa traje ne više od deset minuta!

– U redu. Javit ću ti se kad budem imao…

– Živ bio, nemoj mi se više javljati! Sve ovo ide kilavo, prekilavo, a ja, opet, nisam čovjek od takvog posla, naprosto nisam naučio raditi na takav način, pa ti lijepo nađi nekog drugog i neka je sa srećom i tebi i tvojoj knjizi! Eto, toliko! Sretno!

Othuknuh i pomislih kako je ovaj anemični lik klasični egzemplar našeg ništa boljeg i drukčijeg sveukupnog kolektivnog stanja, bi mi čak i drago što sam postupio kako već jesam, zapravo, zažalih što se tako nisam odredio odmah i, šta ću, jer sve je utihnulo i živog roba koji bi mi mogao pomoći nigdje nema, oštrim korakom zagrabih tugaljivo opustjelom ulicom.

Nadomak granapa, tik do mene, zaustavlja se automobil i u njemu A., dobri moj A., višedecenijski pravi, istinski prijatelj, čovjek koji je u iznimno teškim trenucima mog života bio tu, uz mene, bodrio me, ohrabrivao, poput svojevrsne dobrohotne štake svesrdno me podupirao, činio sve da što bezbolnije progulim kroz ovu ili onu tešku situaciju, a ja mu to, opet, prepun iskrene zahvalnosti nikad nisam zaboravio i, dakako, kad god sam mogao, nastojao uzvratiti na isti način.

– Hajde, profesore, upadaj – podviknu, ja uđoh, pozdravih ga, on se nasmija, pruži mi ruku i upita kamo sam krenuo.

– U granap, hljeb da kupim, ni mrve kod kuće nemam.

– A gdje ti je taj granap?

– Upravo smo prošli pored njega.

– Ima li u blizini neki drugi?

– Ima, nije daleko, a preko puta je parking, zaustavi se tu, da prelomimo koju, dugo se nismo vidjeli.

– Naravno, naravno!

– Kako se nosiš sa samoćom – upita nakon što je parkirao auto.

– Jutra su mi najteža, naročito zimi, kad je sve oko mene i u meni poklopljeno sivilom i stumračinom, ali, eto, Bogu hvala, ide to nekako i, barem zasad, uspijevam se nositi sam sa sobom.

– Znam. Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao, vraćaš se, dakle, u, blago kazano, nimalo prijatnu čamotinju. Dugo sam živio u teškoj samoći i dobro znam o čemu govorim. Tegobno je to stanje, jako tegobno.

– Indirektno mi sugeriraš da se skrasim?

– Nemaš izbora, moraš.

– Znam.

– Samo se isti prepoznaju i razumiju. Ništa ti više ne moram reći.

– I to znam.

– Eh, sad, hajde ti u granap, pa da te vozim kući, danas očito ništa nisi jeo!

– Idem, ali i ti da ručaš sa mnom, a i kahva da se popije, odavno nisi bio kod mene!

– Vrlo rado! A možda nam iz svijeta onostranog tokom razgovora bljesne kakvo ozarenje, kakva lijepa, bogougodna i korisna ideja!

– Možda, odoh sad po hljeb!

PROČITAJTE I...

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!