I, zaista, javi se D. iz dalekog Montreala. Slušam kako predlaže da dođemo, ali šutim, ne prekidam ga. Veli, poslat će nam novac za put, pismo garancije i formulare koje trebamo popuniti i poslati poštom u Beč, u Ambasadu Kanade ili konzulat, ne sjećam se tačno. Pa, nastavlja, valja sačekati na njihov odgovor, pa, ako bude sve u redu, otići u Beč na intervju, pa ponovo sačekati njihov odgovor, pa... Puče veza. Nije se ponovo javio. Odoše i D., i Beč, i Montreal

 

 

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Bila je jedna od poratnih godina. Sve je još svježe, svuda naokolo vidljivi ožiljci na tijelu izranjavanog grada. Smrkavalo se. Sivo i prohladno januarsko predvečerje gasilo je još jedan dan, bezličan i uludo protraćen u potrazi za bilo kakvim poslom.

Dok koračam ka kući, razmišljam kako su me nekad ovakva predvečerja, tiha i pusta, ispunjavala začudnom mješavinom sjete, ushita i snažne želje da pišem, bilo šta, bilo o čemu. A sad… Sad ništa. Ni sjete, ni ushita, samo želja da čim prije stignem kući, a razlog je prozaičan i nema nikakve veze s pisanjem, naime, jako mi je hladno, smrzavam se.

Prolazeći Kazan-mahalom, pažnju mi privuče plakat na kojem je pisalo: Književno veče s A. N., promocija knjige Traganja. Promotori: taj i taj, ovaj i onaj i svi redom književnici, a nisu.

Nešto ranije, u izvjesnoj štampariji kamo sam nekim poslom ili potrebom zabasao, došla mi je u ruke N. knjiga, pa u dokolici, čekajući nekog ili nešto, pročitao sam, onako snogu, desetak stranica iznimno neuspjelog proznog teksta prepunog pretencioznih, mudroserskih proplamsaja, no, ipak, ono što me je ponukalo da zastanem i pažljivo iščitam promotivni plakat bila je odrednica – književnik uz ime i prezime trojice promotora N. knjige.

Dakle – razmišljam dok gledam u imena promotora knjige – razum pita: Ako danju radiš kao pravnik i živiš od toga, a noću pišeš škrabotine “za svoju dušu” koje katkad objaviš i niko ih ne čita, šta si onda? Jesi li ono što jesi ili ono što misliš da bi trebao biti? A, koliko vidim, promotori N. knjige, uključujući i njega, listom su dobro uhljebljeni pravnici, ekonomisti, inžinjeri… Riječju, pisci-rekreativci. I, očito nezadovoljni ili čak frustrirani onim što jesu, pošto-poto nastoje biti ono što naprosto nisu – književnici.

Još jednom pogledah u plakat, kiselkasto se nasmijah, od muke valjda, gurnuh promrzle ruke dublje u džepove i nastavih dalje.

– Eh, taman si! Zvao je D. – reče A. kad uđoh u kuću.

– Koji D.?

– Kako koji? Onaj D., tvoj prijatelj, onaj koji je, kad se moglo, a njemu se moglo, na vrijeme šmugnuo u Montreal. Kaže, javit će se ponovo za pola sata.

– Zamjeraš mi nešto?

– Baš ništa. Biti žena sjajnog spisatelja velika je čast i privilegija. Mnoge žene o tome mogu samo sanjati, a ja sam, eto, i počastvovana i privilegirana.

– Sarkastična si.

– Dobro, jesam malo, ali bio sjajan spisatelj ili ne, ti si meni sve, nikom te ne bih dala. Eh, sad će i kahva, pa ćeš mi lijepo, od riječi do riječi, ispričati kako si danas uzalud tražio posao.

– Kako znaš da je bilo uzalud?

– Molim te, ne potcjenjuj me, sve ti na licu piše!

I, zaista, javi se D. iz dalekog Montreala. Zahvaljujući takozvanom mješovitom braku i privilegijama koje je takav bračni odnos u to vrijeme sobom nosio, otišao je u Kanadu s porodicom nekako sredinom rata. Osjećam, uzbuđen je. Postavio bi hiljadu pitanja, ali prvo ispucava ona kurtoazna: kako smo, kako su nam djeca, šta radimo, a potom prazni šaržer znatiželje i raspituje se za zajedničke nam prijatelje: ko je tu, ko nije, ko je živ, ko je ovo, ono… Slušam i kako predlaže da dođemo u Montreal, ali šutim, ne prekidam ga. Veli, poslat će nam novac za put, pismo garancije i formulare koje trebamo popuniti i poslati poštom u Beč, u Ambasadu Kanade ili konzulat, ne sjećam se tačno. Pa, nastavlja D., valja sačekati na njihov odgovor, pa, ako bude sve u redu, otići u Beč na intervju, pa ponovo sačekati njihov odgovor, pa… Puče veza. Nije se ponovo javio. Odoše i D., i Beč, i Montreal.

U D. dobre namjere nisam sumnjao, ali, premda sam imao više no osnovane razloge za odlazak u Montreal ili bilo gdje, iz Tuzle mi se, ni sam ne znam zašto, nikud nije išlo, a A. o D. prijedlogu, naravno, ništa nisam rekao, jer neko je lucidno primijetio, a ja zapamtio: “Divljak nadvladava ženu, a žena pametnog.”

Ipak, nedugo potom, “sasvim slučajno” dobio sam posao vani, ali, a tako je usud htio, na suprotnoj strani svijeta, na istoku.

– Eto, napokon smo izašli iz začaranog kruga. Izgleda da ipak sve dođe na svoje, prije ili poslije – reče A. kad sam joj saopćio da putujemo.

Ne znam i nisam baš uvjeren, vlastita iskustva me uče da u životu prije ili poslije sve dođe na svoje, ali u našem slučaju i tom prigodom zaista jeste tako bilo.

Helem, kako god, spakirali smo se i otišli, tiho, pretiho. S nekoliko kofera i bez osvrtanja.