Često sam u snu čula glas koji je izgovarao tvoje ime, samo glas, lik nikad, a i tebe bih ponekad vidjela, istog onakvog kakav si bio kao mali dječak, baš istog, pa dilema oko tvog imena nisam ni mogla imati. Eto, tako si dobio ime”

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Trebao sam se roditi u Srebrenici, ali, eto, nisam. Tako, moj otac, nezadovoljan radnom pozicijom koju je obnašao, jer imao je viška škole, a promaknuće ga je – vjerovatno zbog njegove otvorene, slobodoumne prirode – iz godine u godinu uporno zaobilazilo, prepun rezignacije, zapravo dvostruke, a stoga što mu je, osim radnog unapređenja, uporno izmicao i veći stan (prije mog rođenja, a i nakon što sam ugledao ovaj svijet, moja višečlana porodica živjela je u skučenom dvosobnom stanu, u kojem smo se doslovno sudarali, pa, posljedično, prepirki, svađa i gurkanja među nama djecom, naročito oko upotrebe kupatila, nikad nije usfalilo, čega se, sve do danas, nerado sjećam), napušta dotadašnji posao, odlazi u Srebrenicu, zapošljava se u rudniku cinka “Sase” i sve što ga je u Tuzli godinama zaobilazilo i duboko frustriralo u Srebrenici je dobio odmah, kao na pladnju: odgovarajuću radnu poziciju, veliki stan i skoro dvostruko višu plaću.

Dakle, sve se posložilo, ostalo je samo da se spakujemo i odselimo. Međutim, moja majka, u to vrijeme noseća sa mnom, nije htjela ni čuti za to, premda, a kasnije mi je to pričala, ni sama nije znala otkud i zašto takav i toliki otpor u njoj, a što je, dakako, rezultiralo bračnim razmiricama, varničenjima, i to do te mjere da je brak mojih roditelja bio na rubu sunovrata, ali, kao mudar i preiskusan medijator, pravovremeno se pojavio djed H., smirio užarenu atmosferu, rekao mojim roditeljima da u životu ništa nije crno-bijelo, da im valja naći nekakav kompromis, pa kakav-takav, i pustiti da vrijeme, kao ponajbolji korektiv, učini svoje.

Na koncu, uz djedovo posredovanje, zasigurno energično, sugestivno, jer takvog ga pamtim, kompromis je nađen: majka s djecom ostaje u Tuzli, otac nastavlja raditi u Srebrenici i vikendom dolazi kući. Do daljnjeg.

Ustvari, djed je blefirao i, osim što je u potpunosti bio na očevoj strani, a u jednom od naših razgovora to mi je i rekao, uvidjevši da je majčina odluka, odluka njegove kćerke, odveć tvrda, zapravo, definitivna, mogao se samo nadati da će, nekim čudom, ona ipak popustiti i pristati da promijeni životnu sredinu.

Ali, takvo šta nije se desilo. Otac, nakon osam mjeseci boravka i rada u Srebrenici, shvativši da je majčina odluka konačna i da od porodičnog preseljenja u ovaj grad nema ništa, ljut, preljut, napušta odlično plaćen posao, veliki stan u koji, eto, nije bilo suđeno da kročimo, napušta, dakle, izvrsne uvjete kakve do kraja svog radnog vijeka neće imati, vraća se u Tuzlu, na stari posao, onaj isti koji je rezignirano napustio, u isti stan u kojem smo se nastavili sudarati, prepirati, svađati i gurkati, a ja se, umjesto u Srebrenici, rađam u Tuzli.

Nadalje, trebao sam se zvati Emir, ali, eto, nisam. Istovremeno s majčinom trudnoćom i očevim boravkom u Srebrenici, iz Brčkog, od strine Z., srazmjerno često stizale su dopisnice koje su neizostavno, sve do jedne, završavale začudnom rečenicom: “Je li se rodio Sadik?” Inače, otac i majka već su odredili ime, odnosno imena, nerođenom meni: dječak – Emir, djevojčica – Amina, ali kad sam se rodio, majka nije ignorirala strinine neizravne sugestije glede mog imena, naprotiv, shvatila je to kao snažan išaret, jer je strinu dobro poznavala i poštovala, riječju, znala je da njena pomalo začudna sugeriranja nisu nikakva slučajnost, pa, uz očevu saglasnost, mijenja odluku i daje mi ime kakvo već nosim.

– Ti si mi dala ime. Zašto baš takvo – nekad davno upitah strinu.

– Tako je bilo suđeno.

– To nije odgovor.

– Često sam u snu čula glas koji je izgovarao tvoje ime, samo glas, lik nikad, a i tebe bih ponekad vidjela, istog onakvog kakav si bio kao mali dječak, baš istog, pa dilema oko tvog imena nisam ni mogla imati. Eto, tako si dobio ime.

– Nisam se baš usrećio s njim.

– Siguran si u to?

– Znam šta želiš reći i u pravu si.

– E, tako se razmišlja. A sad, nakon što smo se bez mnogo riječi odlično razumjeli, hajmo pričati o nečemu vedrijem, veselijem.

– Hoćemo, naravno, ali, molim te, još samo nešto: Zašto su moje dobre, plemenite namjere uglavnom završavale fijaskom? Ima li moje ime ikakve veze s tim? Znam da zvuči čudno, ali…

– Nikakve. Naprosto, ono što ti se činilo dobrim, plemenitim i čemu si stremio nije bilo dobro za tebe. To je sve.

– Znao sam to i bez tebe, ali trebala mi je tvoja potvrda. Hvala ti.

– Ma, ništa. Bio si premlad, razmišljao srcem, pa na početku nečeg, a zaslijepljen ljubavlju, sve i da si htio, nisi mogao vidjeti ružan kraj tog istog nečeg. Svima se to dešavalo. I meni također. Nego, hajmo mi sad o nečemu vedrijem, veselijem!

– Hajmo!