Nakon propasti Aprilskog paketa stvorio se vakuum u koji je vrlo vješto ušao Milorad Dodik i u dobroj mjeri usporio ili zaustavio procese promjena u skladu s Daytonskim mirovnim sporazumom i njegovim Aneksom 4, koji su se odvijali baš kako je to na vrijeme shvatio Alija Izetbegović, korak po korak, ne naglo i radikalno
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije
Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače
“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu
: Temperatura je lagano rasla cijelo poslijepodne. U 7 navečer već sam gorio. Sestre su mi golo tijelo uvile u hladnu mokru plahtu. Pred jutro je temperature gotovo nestalo. Na viziti liječnik reče da će pričekati još jednu večer: ako se visoka temperatura pojavi, treba mi izvaditi “gustu kap”. “Gusta kap” vađenje je likvora iz kičme. Nije valjda faraonov duh došao po mene samo zbog toga što sam doticao njegov sarkofag
Kad gledamo emisije o životinjama, morskim dubinama i onome što kriju u svojoj utrobi ili, općenito, o prirodi i njenim procesima, najkraći mogući opis bio bi samo jedan – mjera. Blagim pokretom usana, umjesto riječi mjera, kazat ćemo vjera. A i tu sve odiše mjerom, redom i savršenim skladom. Primjere možemo nabrajati do prekosutra
Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames). – Nešto si kazao? – Ne. Pomislio. – Šta? Ako nije duboka tajna? – Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali. – Šta je to? Stih? – Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim
Svi mi koji smo prošli kroz ratne strahote – u većoj ili manjoj mjeri, kako je koga zapalo – fasovali smo PTSP, jer svi ti silni stresovi nisu otišli u havu, tu su, u nama, pritajeni, ušuškani i baš onako revno, bez predaha, rade svoj podmukli posao. Doduše, dijagnozu nemam, bio sam na tim pregledima i doktori su rekli da sam uredu, nisu mi prilijepili šifru, ali ne sjećam se kad sam zadnji put noću spavao
