fbpx

Bespuća internetske zbiljnosti

Wigemarkove izjave toliko su tipične po tome da se izgovori mnogo a ne kaže ništa, te da se u osnovi podrži ono što se deklarativno osuđuje da bi ih se moglo nazvati akašijevskim. Wigemark je, tako, izjavio da “nije upoznat sa svim detaljima”, ali da smatra kako su i RS-u i FBiH potrebne “policijske snage koje odgovaraju potrebama građana”.

Sada, kada je postalo profitabilno pokazati svoje pravo lice, gluma prestaje i na daske koje život (i potencijalne sinekure) znače istupa pravi Sergej Trifunović. Ma koliko bilo gadno i ružno, ipak ga je dobro i nadasve korisno takvog upoznati.

Ali Bosna i Hercegovina ispražnjena od vojnosposobnih stanovnika otvoren je prostor za ulaz srpske i hrvatske vojske na njenu teritoriju. Bosna i Hercegovina bez potencijalnih branioca otvorena je za podjelu. Između ovakvog Bursaćevog stajališta i stalnih poziva iz srpskih političkih krugova na demilitarizaciju Bosne i Hercegovine nema suštinske razlike. I u jednom i u drugom slučaju, susjedi imaju vojske, a Bosna i Hercegovina nema načina da se odbrani.

Nadati se da je riječ tek o paravanu kojim ova grupica prikriva strastvenu želju da na vlast dođe neka njihova “britka sablja i hrabro srce” pa bi im tada i predvojnička obuka odjednom postala odlična ideja. Bolje bi bilo i za nas i za njih da su takvi ipak samo cinični i oportunistički beskarakterni poltroni nego da su potpuno operirani od zdravog razuma te da zaista vjeruju u opasne budalaštine koje pišu.

Upravo je takva ostrašćenost primjetna kod glavne urednice Oslobođenja, koja uzbuđeno poziva novu vlast da dokaže svoju ideološku ispravnosti i odanost partijskoj liniji ne samo tako što će vratiti Đedu u Sarajevo nego i tako što će se opet “obračunati sa Busuladžićem”, s kojim su se već jednom njeni idoli obračunali tako što su ga zločinački likvidirali.

Inače, sama operacija “Neretva ’93” već je dugo jedna od omiljenih tema velikohrvatske propagande koja ju je često, uprkos svim dostupnim dokumentima, pa čak i originalnoj karti operacije s ucrtanim pravcima napada i napredovanja – iz kojih je i najvećem laiku jasno o čemu je riječ – predstavljala i kao “pokušaj muslimanskih snaga da osvoje Neum i Ploče i izađu na Jadransko more”.

Sve u svemu, Kojović se već sada pokušava predstaviti kao nekakva održiva dugoročna alternativa i posrednik pomoću kojeg se može upravljati bošnjačkom većinom u strateški značajnom Sarajevu, mada mu je čitav politički gard zasnovan na staklenim nogama jer počiva isključivo na sposobnosti da manipulira pohlepom i apetitima političkih otpadnika iz bošnjačkog nacionalnog korpusa.

Sve liči na dobro poznati velikosrpski narativ o jadnim kmetovima i hrabrim hajducima koje ni krive ni dužne mrske zaptije udaraju na muke u “turskim” zindanima i tamnicama ili na šovinističku propagandu iz prošle agresije o “500 logora za Srbe” i bacanju “srpske nejači” lavovima u Pionirskoj dolini.

Zanimljivo je da je ovaj pokušaj historijskog revizionizma naišao na malo reakcija, te da se niko, osim Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, nije oglasio u vezi s ovakvim sramnim provociranjem građana kojima su kojekakve vojvode tri puta u toku proteklog stoljeća radile o glavi.

Kako na terenu izgleda ovaj pokušaj rehabilitacije maliciozne zablude nekadašnjih “bosanskih” komunista iz SKJ (a koja je Bošnjake već jednom dovela na rub provalije i korak od biološkog istrebljenja), da se političkom neutralizacijom i kulturološkom diskriminacijom Bošnjaka može odobrovoljiti, a zatim nekako kooptirati srpska i hrvatska politika, ponajbolje se vidi iz današnjeg djelovanja Naše stranke, ali i dijela SDP-a.