fbpx

Džeko Hodžić – “Slikana antologija 40+”

Stavljati poeziju ispisanu rukom poete uporedo s likovnim djelom koje ga pokušava oslikati i obuhvatiti na različitim nivoima može izgledati čudno i preambiciozno. Međutim, duga je historija pokušaja da likovna umjetnost oslika onu proznu i pjesničku, a kao rezultat toga nastala su neka od remek-djela

Piše: Kenan ŠURKOVIĆ

U sarajevskoj Galeriji “Preporod”, a u organizaciji BZK “Preporod”, otvorena je izložba jednog od naših najvećih slikara Džeke Hodžića pod nazivom “Slikana antologija 40+”. Izložba je priređena povodom umjetnikovog sedamdesetog rođendana i na neki je način nastavak njegovog obimnog ciklusa započetog još 2001. godine s idejom “oslikavanja” poezije, odnosno saradnje slikara s pjesnicima i pokušaja stvaranja određene umjetničke simbioze, vizualne i simbolične.

Stavljati poeziju ispisanu rukom poete uporedo s likovnim djelom koje ga pokušava oslikati i obuhvatiti na različitim nivoima može izgledati čudno i preambiciozno. Međutim, duga je historija pokušaja da likovna umjetnost oslika onu proznu i pjesničku, a kao rezultat toga nastala su neka od remek-djela s referencama na Goethea, Byrona i Shakespearea, dok su muzeji puni likova poput Ifigenije, Kleopatre ili Ofelije. Ipak, takva namjera Džeke Hodžića ne treba čuditi, pogotovo ne one koji poznaju njegov rad.

Hodžić se rodio 1950. godine u Godijevu, u Sandžaku. Školu za primijenjenu umjetnost završio je u Peći, a Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Biografija ovog umjetnika impresivna je s obzirom na to da je imao 66 samostalnih i više od 550 skupnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Džeko Hodžić poznat je i kao slikar velikih ciklusa i velikih formata, među kojima se ističu Bijele bašte, koje ulaze u sam vrh našeg apstraktnog slikarstva. Sklonost velikom formatu vidimo i u aktuelnoj Apokalipsi, seriji koja već neko vrijeme zaokuplja našu likovnu scenu bivajući jedan od rijetkih ambicioznijih likovnih projekata u posljednjih nekoliko godina.

Ipak, Hodžić u svom opusu ima i radove manjeg formata koji su po svojoj snazi i izražajnosti nekad bili i priprema za ono što smo kasnije mogli vidjeti i na velikim platnima. Tako nam se, naprimjer, Apokalipsa čini kao sublimacija kompletnog dosadašnjeg umjetnikovog rada, odnosno u njoj možemo prepoznati i onaj aspekt minijature koji nam se kroz Hodžićev rad stalno potencira. A to da neki ciklus ne mora biti monumentalan samo ako je fizički velik, dokazuje i njegova Antologija, o kojoj ovdje pišemo.

Rad Džeke Hodžića oduvijek je imao spoj šagalovske imaginacije i ekspresije grupe Die Brücke. Na sve to on je dodao poetičnost bosanskog čovjeka i podneblja, prema čemu je uvijek bio i blag i kritičan s obzirom na to da je njegovo slikarstvo prožeto i određenim egzistencijalističkim shvatanjem u kojem ne postoji uvijek sretan završetak. Zato moramo biti duboko intelektualno napregnuti da bi zaronili u smisao njegovog slikarstva, pritom ne očekujući da ćemo iz galerije uvijek izaći sa smiješkom.

Zbog toga Hodžićevo slikarstvo ima tu ogoljenu crtu, da vas suoči s istinskim postojanjem i svevremenskim iskušenjima koja taru ljudski rod i kroz koja jedinka prolazi vanredno iskustvo. U tom smislu možemo govoriti i o određenom antropologijskom slikarstvu koje nas vraća na primordijalne aspekte ljudskog postojanja. Apstrahirano slikarstvo koje na neki način korespondira s fizionomijom likova na stećcima, brzo i neposredno izražavanje emocija, koloristička akcentiranja, krajnje slobodne kompozicije, ekstatična eksponiranja i još mnogo toga možemo vidjeti u ciklusu Antologija, koji u suštini nema namjeru biti običnom ilustracijom, već je to pokušaj da se svemu dadne dodatno značenje.

Ono što je ovdje važno jeste da i sam tekst postaje dijelom umjetničkog djela, što svemu daje poseban poetski naglasak i zanimljiv kaligrafski akcent, odnosno i sam rukopis pjesnika svojom linijskom ekspresijom gradi likovno djelo i uzdiže ga na poseban nivo.

U ovaj likovni ciklus uvrštena su djela Abdulaha Sidrana, Asmira Kujovića, Bisere Alikadić, Hadžema Hajdarevića, Nedžada Ibrišimovića, Zilhada Ključanina, Džemaludina Latića i mnogih drugih. Uvrštavanjem i utkivanjem pjesništva u svoj rad Džeko Hodžić ostavio je svjedočenje koje nadilazi puku likovnu interpretaciju nekog motiva, uvodeći nas u jedan duhovni i misaoni proces u kojem je sublimirano naše svekulturno iskustvo.

PROČITAJTE I...

Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI