fbpx

UZ 31. GODIŠNJICU SMRTI ĆAMILA SIJARIĆA

Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.

SAN O MOGUĆEM SPOKOJSTVU

Piše: Almir ZALIHIĆ

Odnos prema pojedinim stvaralačkim paradigmama predstavlja jedan od središnjih problema teorije poezije, jer od teorijskog definiranja i geneološkog određivanja pripadnosti pojedinoj vrsti ili žanru uveliko zavisi receptivni/analitički model. Ovim procesom ujedno se dokazuje i proces stvaralačke metamorfoze, koja je kod nekih stvaralaca evidentna, dok je kod drugih manje vidna, u zavisnosti od stvaralačke prirode i stupnja adaptivnosti na aktualni kulturni i književni model.

Dijalektika svake umjetnosti, pa i književne među njima, kao i stvaralačka metamorfoza, neminovno upućuje na raspravu o dvojakom odnosu: s jedne strane stvaraočevom poštivanju tradicije kao sume dotadašnjih saznanja i iskustava kojima je morao ovladati, a s druge strane njegovoj prirodnoj težnji ka moderniziranju izražajnih sredstava, inoviranju i dekodiranju postojećih formi, te etabliranost u nekom od književnih žanrova.

Ćamil Sijarić (1913-1989) je preko četiri desetljeća pokazivao sva ova stremljenja, primjenjujući ih naizmjenično ili istovremeno, po intuitivnom psihološkom i stvaralačkom mehanizmu.

Posmatrano sa književnohistorijskog (hronološkog) stanovišta, žanrovski raznovrsno književno djelo Ćamila Sijarića po svojoj inspiraciji i po svom značenjskom određenju tvori višeslojnu strukturu u kojoj se prepliću različiti narativni obrasci, “višeznačni misoni nanosi”, panteistička interpretacija folklorne baštine svog zavičaja, a u osnovi svega toga je lirsko tkanje “prošarano pitoresknim detaljima i senzualnim pikanterijama orijentalnog karaktera”. Ako usvojimo tvrdnju Marka Vešovića da je Ćamil Sijarić tvorac proznog opusa koji “nesumnjivo ide u duhovno najgromadnije književne tvorevine nastale na našem jeziku iza Drugog svjetskog rata”, onda smo, danas, trideset i jednu godinu nakon Sijarićeve smrti, te godinu više i godinu manje od objavljivanja njegovih poetskih knjiga “Lirika” (Bigz, Beograd, 1988)  i “Koliba na nebu” (Glas, Banja Luka, 1990.) pred velikim izazovom.

Izazov je, pored činjenice da poetski opus Ćamila Sijarića nije šire valoriziran i književno kritički analiziran, sadržan u tome da je Sijarićevu liriku veoma teško smjestiti u okvire poetskih tokova, pravaca i grupacija bosanskohercegovačke poezije XX vijeka.

Doduše i Sijarićevu prozu je u tom smislu veoma teško situirati, pa mi se možda najprikladnijom čini tvrdnja Zdenka Lešića da je Sijarićev narativni obrazac najpribližniji onome što se naziva karnevalskom književnošću.

Ćamil Sijarić je poeziju pisao izvan svih moda, trendova, zahtjeva modernizma ili, pak, naslaga tradicionalizma. Lirski svijet Sijarić zasniva na izrazito ličnom uglu posmatranja. Sadržina njegove lirike je, u svom simboličko mitološkom krugu, toliko kompleksna da je slobodno možemo imenovati kao nadvremeni simbolizam.

Odnos konkretne i latentne energije poetskog govora koji je presudan u ubiciranju skrivenih značenja pjesme, odnosno utvrđivanju onih svojstava pojedinog tvorca poezije koje teoretičari nazivaju “unutarnjim profilom”, nastojeći da ukažu na fluidnost i treperenje značenja pojedinih simbola i metafora, međusobno se prepliće, stapa, nadopunjuje, dakle, izjednačava bitisanje i kosmičke procese time što ne pretpostavlja da u tom pankosmičkom vrtlogu može postojati i jedna jedina prepreka koja bi zaustavila vječno kruženje (stvaranje i razaranje).

Posmatrano sa mitopoetskog stanovišta, očigledno je da je globalni simbol riječ/govor u Sijarićevoj poeziji izjednačen sa drugim kosmičkim elementima (voda, vazduh / nebo, zemlja).

Sijarićev način simboliziranja i metaforiziranja vidan je kako u položaju stvaralačkog tako i u položaju lirskog subjekta. Svu svoju pažnju oba subjekta usmjerila su na simbolički i neosimbolički kontekst i nadtekst pjesme, jer autohtonost poezije, a to znači autohtone poetske riječi/govor, višestruko produbljuje komunikacioni kanal i komunikativnu moć i stvaraoca i recipijenta, čime dobija na značaju liričnost, dramatičnost i lirska angažiranost ove vrste diskursa.

Poznato je da riječ/govor  u mitu obnavlja, između ostalog, i funkciju obrednog i magijskog. Istu funkciju namijenio je Sijarić, poetskom govoru. To intelektualno i kreativno nastojanje pokazuje pjesnik neskrivenom težnjom da njime postigne prastari čarobnjački efekat buđenja u vidu svog nemirenja sa površinskim izgledom stvari.

Obredni ili magijski karakter poetskog govora u ovoj vrsti stvaralačkog izraza pokazuje Sijarićevo nastojanje da ostvari onu dimenziju poetskog  govora koja, po Šileru, pripada naivnom pjesništvu, koje se zasiva na prirodnom daru nebrušenog talenta, na iskonskoj prirodi spontanog govora nesputanog poznatim stvaralačkim paradigmama, a ta činjenica neposredno upućuje na izuzetnu pažnju koju pjesnik poklanja upotrebi jezika. Sijarić ne protežira samo prirodni već i sinkretički, odnosno, govor namijenjen svima, jer je on bliži logici govora i etimonu riječi  i jer istovremeno čuva sopstvenu ispolinsku snagu, čistotu i bogatstvo.

Sijarićeva poetska motivacija počiva na naizgled malim, običnim, svakodnevnim stvarima. Ona se, razbokorena u brojnim varijacijama i modulacijama, produbljivanju i oneobičavanju širi u dubinu, u metafiziku. Marko Vešović izvrsno uočava ovu dimenziju Sijarićevog stvaralaštva: “Sijarić je majstor da sačini pjesmu takoreći od ničega. Nikad u njegovim, čak ni dužim pjesmama, ne zatičemo odveć životnoga gradiva, otud njegovi lirski zapisi ostavljaju dojam prozračnosti, izazivaju osjećanje da tekst naprosto lebdi nad papirom, jer se komadić stvarnosti, kad uđe u njegovu pjesmu, začas razloži u same osjećajne bljeske i duhovne odsjaje”.

Nađoh starca gdje leži kraj kamena.
Upitah ga zašto tu leži, zašto je sam.
Odgovori mi: zar ne vidim da je u društvu,
Da je pokraj njega kam.
Kad umrem, veli, kad legnem
Da vječnim snom spavam,
Pobošće mi kamen nad glavom,
Pa se na njega navikavam.

                   (Nađoh starca gdje leži kraj kamena…)

 

Noću –
Kad tišina groblje pokrije,
Kad vjetrovi ne huje,
Može da se čuje
Kako bubnjadžija mrtvima
U bubanj bije.

Tad kao da niko ni umro nije.
Tad razdaljina između njih pod
Zemljom i nas gore
Veća nije
Od dvije
Palice bubnjadžije.

(Davno je umro naš bubnjadžija…)

Sijarićeve poetske slike su lirski rituali koji mrvice stvarnosti pretvaraju u metafizičku esenciju bivstvovanja. U Sijarićevoj lirici se realno i onostrano uzajamno preslikava.

Vidljivi i nevidljivi svijet je u besprijekornoj komunikaciji. Bit Sijarićevog stvaralačkog postupka čine fluidna značenja koja više sugeriraju nego što imenuju i koja često izmiču egzaktnoj analizi. Također je vidno da se svi događaji saopštavaju iz središta zbivanja, bez distance, sinhrono.

Pade iz neba ovan.
Kao nekad davno kod svetaca…
Brže po zemlji potekoše vode.
Trava poraste.
Slijepi progledaše.
Otpadoše kraste.
A nije pao iz neba ovan –
Kao što je nekad kod svetaca bilo.
Do može biti, može biti
Od ptice
Krilo.

(Pade iz neba ovan…)

 

Poezija je flora duha, njegov vođa i hor, i nebo i baruština, reći će Vitjeslav Nezval u eseju “Papagaj na biciklu”. Slično poimanje poezije može se naslutiti i kod Ćamila Sijarića koji je, čini mi se, uspio ostvariti jedan od najbitnijih zahtjeva umjetnosti. Ne tražiti, već naći! Poetski credo govora iz središta zbivanja pokazuje jednu od važnijih premisa pjesnikove egzistencijalne filozofije. Kao što se mora razbiti koštica masline da bi njezina klica urodila plodom, tako se mora činiti i sa svakim značajnim duhovnim ili kreativnim plodom: potrebno je najprije razbiti oklop sastavljen od iluzija da bi se dospjelo do latentnih i trajno produktivnih značenja. Radi se o odnosu noumena i fenomena, o odnosu fizičkog i metafizičkog, odnosu koji je veoma važan u tumačenju psihologije pjesničkog stvaranja. Sijarićev lirski doživljaj svijeta čini višestrano poetičnim izvjesna reduciranost izražajnih sredstava, a samim tim i predstava, kao i česta upotreba ejdetskog načina mišljenja (u slikama), što im obezbjeđuje izvjesnu dozu pitoresknog naivizma. Sa adolescentnim zanosom pjesnik pristupa svakom “čudu”, čime se želi vratiti paganskom načinu mišljenja ili sinkretičkom prijemu i tumačenju stvarnosti.

Drugu grupu Sijarićevih poetskih tema čine pjesme izgrađene na promišljanjima i upitanostima koje izaziva odgonetanje smisla bivstvovanja u svijetu/svijetovima, odnosno piščev dijalog sa smrću. U sučeljavanju davnašnjeg i sadanašnjeg, u komuniciranju mitskog i ovovremenog, u preplitanju “zemaljskog” i “nebeskog”, u savezništvu bajke i krajnje ogoljenih, reduciranih materijala koji tvore životni pejzaž, Sijarić maestralno varira motive starenja, nestanka, komunikacije sa drugim svijetom, tvoreći lirsko jezgro u kome fluidna, tanana, višeslojna i višedimenzionalna značenja gotovo da prelaze u vanvremene mudre sentence kojima se niti šta ima dodati niti oduzeti. Mudrijaštvo ove vrste, koje počiva na čistoj lirici, možemo naći još u nekoliko ciklusa pjesama Maka Dizdara (Slovo o čovjeku, Slovo o nebu, na primjer). Ove pjesme karakterizira produbljena lirska refleksivnost, koja predstavlja paradigmatsku/vertikalnu osu, dok je proces vizuelizacije mada i dalje veoma prisutan, potisnut u drugi plan, te stoga ovoj grupi pjesama on dobija ulogu sintagmatske/horizontalne ose. U Sijarićevim pjesmama obnavljanje biljnog, životinjskog i mineralnog svijeta je princip stalnosti, za razliku od drugih principa koji se smatraju oličenjem principa promjenjivosti. Poniranje u sopstveno biće oslobođeno svih uticaja spoljašnjeg svijeta, poniranje do samog bitka, koji stih pretvara u suštu metaforu, oslobođenu svih deskripcijskih naplava, zbilo je velika značenja u male okvire.

Znam,
Da me vrijeme sve brže nagriza,
Ali ja se protiv njega ne borim –
Jer ono će – ma koliko da mi smrću
Prijeti –
Zajedno sa mnom umrijeti.

(Znam)

 Treću grupu pjesama čine one koje počivaju na motivskoj isprepletenosti historijskofilozofijskih spoznaja, promišljanja i komunikacije sa davno iščezlim narodima i civilizacijama. Sijarić iskustva historije, filozofije i drugih senzacija iz te oblasti vješto smiješta u kontekst svoje zavičajnosti ne samo u fizičkom smislu, već i u kontekst karaktera, te ostalih osobina i iskustava nataloženih u ljudima svoga zavičaja. Sijarić poetski artikulira čovjekovu egzistencijalnu upitanost o sebi i životu, ovostranom i onostranom, kroz samo prividni mizanscen folklornoobrednog šarenila svog užeg zavičaja. Njegova zagledanost u tamno dno historije rezultira izvlačenjem na vidjelo uzoraka sudbina. Priča se i u njegovoj lirici situira u bitnom, možda najbitnijem segmentu – da izazove užitak.

Ćamil Sijarić metaforama reinkarnira sike raznolikih svjetova, zvukova, boja, mirisa, ali i elementarne (egzistencijalne) oskudnosti u sudaru s modernim svijetom.

Dakle, u lirici Ćamila Sijarića, kao i u prozi, nailazimo na svijet koji je u principu između sopstvenih običaja i navika, instikata, fantazija i raznh presija (državnih, ideoloških, dogmatskih).

Spontanost i lakoća kojom Sijarić stvara stihove mogu se dovesti u vezu sa osobenostima i kvalitetima njegovog pripovjedačkog modela. Međutim, treba imati uvidu da je pjesnik naraciju u lirici, ipak, poimao kao mač sa dvije oštrice: naraciju kao antipoetski manir i na naraciju kao melodijsku potku pjesme. Ako je naracija, pak, stvaralačko opredjeljenje koje, kao kod Ćamila Sijarića, karakterizira cio jedan književni opus, onda je ona manir samo u svojim svedenim manifestacijama, dok je njeno pretežno značenje ipak melodijsko, što znači poetsko. Upravo iz te narativnosti, u čijim se neomeđenim prostorima Sijarić najbolje snalazi i  osjeća, potiče varljivi utisak o lakoći kojom on niže svoje stihove. Svjestan da narativnost ipak nije što i pjevanje (prije bi se moglo reći da je njegova suprotnost), Sijarić se odlučuje za presedan: ranije pripovjedačko rudimentarno kazivanje, zasićeno kitnjastim detaljiziranjem, odjednom reducira i daje mu posve nov tematski i jezički zalet koji ima za cilj da njegovu pjesmu generalno prestroji na nove registre izražavanja, dovodeći je u sasvim nov odnos prema svijetu i čovjeku, obremenjujući je smjelim makrokosmičkim vizijama, predskazanjima, slutnjama, pa i predubjeđenjima.

Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj
I donese grčku tepsiju i po tijelu
Rane.

Žene mu rekoše da mu tepsija
Iz Grčke ne valja, jer je plitka.

Mi mu rekosmo da mu ni rane
Iz Grčke ne valjaju, jer su plitke.

Rekosmo mu:
Mi bi smo ti kod kuće zadali dublje
Rane.

(Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj)

 

Poezija Ćamila Sijarića, danas je to gotovo nesporno, svojim umjetničkim dosezima zauzima posve osobeno mjesto u komparaciji sa suvremenicima. Sijarić je jedan od najrafiniranijih lirika koga je bosankohercegovačka i bošnjačka književnost iznjedrila. Nije napisao mnogo pjesama, nije poeziji davao primat u svom stvaralaštvu. Nepresušni izvor za svoju liriku nalazio je u svijetu intime s kojom je uvijek vodio tihi rat, bez krvi ali ne i bez žestine, nikad ne skrivajući ožiljke koje mu je u svakodnevicu donosilo naslijeđe. Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.

 

PROČITAJTE I...

Šta pisci i doktori književnosti misle o nacionalnoj poeziji naroda kojem pripadaju? Misle li da postoje neka opća mjesta prema kojima imaju jednak odnos, šta misle o književnom kanonu, kojeg živućeg pjesnika smatraju neupitnim

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!