fbpx

Univerzalni rječnik čuda Almina Kaplana: RASKOŠNE POETSKE SLIKE

Almin Kaplan, Bukara, “Planjax”, Tešanj, 2018.

 

Piše: Almir ZALIHIĆ

U savremenoj bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj poeziji srednje generacije jedan od najizrazitijih liričara jeste Almin Kaplan. Naravno, ako liriku pojmimo kao najprvotniji, najčistiji, najelementarniji, što istodobno znači i najjednostavniji, bez ikakvih usložnjavanja izraz osjećaja i emocija, onaj koji se daje kao nešto čulima doživljeno i što se, takoreći, čulno kazujući približava kliktaju, cvrkutu, šaptanju, ali i jauku i kriku. I zato se vrijednost Kaplanove poetike, čini se, nalazi u njezinoj hemijski čistoj liričnosti. Pjesnička psihologija Almina Kaplana bliska je onom djetinjem stanju koje je zamišljeno nad bojama, zvucima, mirisima svog okruženja, sklono da zadrhti od zanosa u hipersenzibilnosti, da vidi ono što se ne vidi, a što je fluid koga smo svjesni, a rijetko, vrlo rijetko sposobni riječima iskazati.

“Vlastelinstvo” njegove poezije jesu zavičaj, jezik, porodica. Sav njegov poetski kompleks u knjizi Bukara sažet je oko tih pojmova. Oni su međusobno srodni, nerazdjeljivi, jedni drugima su dopuna i smisao, naizmjenično su sami sebi i okvir i sadržina.

Na ulazu u Stolac, u vrhu brda

Gdje koza tijelom smrti vrda

 

Visi komadić Sicilije: kamene

Kućice, nastrešnice, odrnje

 

Čatrnje, na plitkam – grudve

Kristove krvi – kavade. Oronule

 

Duvarine, iz njih kapine, kupine

Ko krajevi konaca, iz rašivenih

 

Halja, kao odbačene rutine.

/Todorovići/

U poeziji Almina Kaplana, koja je sva satkana od hipersenzibilnosti, nema otužnog srceparateljstva, nema općih mjesta, nema banalnosti, nema konvencionalnih uzdaha i tužaljki nad životnim, ratnim i poratnim udesima. To je poezija čula i u psihološkom i u meditativnom smislu. Čulima se život i sve njegove vrijednosti pojme do najsuptilnijih nijansi. Za logiku prirodnog poimanja svijeta i života neprihvatljivo da je život samo prolazna varka, efemerna blistava iluzija, da mu je uzaludno tražiti neki viši smisao.

U takvoj logici živi i svemoćno isijava jedno osnovno, jedino prirodno, hoće se reći primordijalno osjećanje čovjekova nerazumijevanja; zašto mora vedro nebo da se naoblači, zašto svijetli dan da se smrkne, zašto da se umre?! Nije li sva religija, sva filozofija ustvari jedan veliki napor duha da se ta pitanja ublaže, da se čovjek otme od njih, da se uzdigne iznad njih. Uzaludno ili ne, obmana ili istina, ali onaj smisao koji se u životu traži, otkud je došao i šta biva poslije njega, nije samo utjeha, već i prevlast čovjekova nad životnim nagonima. U poetici Almina Kaplana takav životni nagon zna samo za ovo ovdje, za ovdje dolje, kako bi rekli Francuzi, i u njemu pronalazi sve smislove, svu dubinu, sva značenja.

Kupola ima krivulju neba

A sedžda – oblik Havina tijela

 

Kad na nju padneš

Kao kišobran ti se sapne zemlja.

 

/Džamija/

Poezija je beskonačni poliedar i na svakoj njegovoj strani mogla bi se reflektirati zanosna i promjenjiva stvarnost. Imajući u vidu da čovjek ne posjeduje u sebi centar za gravitaciju, možemo reći da je pjesma njegovo središte, kompas koji ga usmjerava prema nepodmitljivom ognjištu snova. Poezija je jedinstvena umjetnost koja može da dâ svjetlost i boju tom mračnom domu: svijetu. Ona je više od stvarnosti koja se sama po sebi izražava i prenosi. Ona je izbor zanosâ koji nas izvlače iz onoga što nam je još uvijek nepoznato, a što, uglavnom intuitivno, slutimo. Kaplanova poezija neka je vrsta univerzalnog rječnika čuda, a ujedno je i odraz individualne kozmogonije jer “majka je kožna futrola za očaj”, “u haremu preko puta, čete zelenih nišana”, “selo Ravno rezervni je točak zemlje Hercegove”, “voćke u stavu mirno, dio su Velike vojne parade”, pčele, freze, čatrnje, odrinje, humačkuše, kafezi, zaperci i lužina dio su Kaplanovog simboličkog arsenala.

Dakle “oči” ove poetike gledaju u nevidljivo i nemoguće moguće. One traže svog čitaoca u prvom i posljednjem od ljudi, ali, također, i kod svih onih između. Kaplanova poetika posjeduje sopstveni kodeks s kojim otvara šifrirana vrata svijeta, a ključ je autentičnost govora i nepatvorena nevinost duše, bilo da je posmatramo kao besmrtni nebeski princip ili kao duhovni princip koji se javlja neovisno o svom psihičkom uporištu.

Posve je neobično, a u našim književnim prilikama i iznimno dragocjeno kakvim se širokim prostorom kreću poetske, imaginativne i simboličke slike Almina Kaplana.

U jednom izrazito modernom poetskom izrazu sadržana je jezička drevnost bosanskog govora koji kroz magmu narodne muslimanske tradicije sublimira, kristalizira i oplemenjuje, ujedno bivajući dio najznačajnijih produkata svjetskih i evropskih poetskih dosegnuća u ovom stoljeću (od Ezre Pounda, T. S. Eliota, do Josifa Brodskog i Juana Josea Padrona).

 

PROČITAJTE I...

Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.

Šta pisci i doktori književnosti misle o nacionalnoj poeziji naroda kojem pripadaju? Misle li da postoje neka opća mjesta prema kojima imaju jednak odnos, šta misle o književnom kanonu, kojeg živućeg pjesnika smatraju neupitnim

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!