fbpx

Vjerovatno u Bosni i Hercegovini ne postoji grad koji je toliko puta oslikan kao Počitelj. Ovaj motiv našao se na platnima skoro svih naših najznačajnijih slikara, a posebnu afirmaciju dobio je osnivanjem Međunarodne likovne kolonije koja već preko pedeset godina okuplja umjetničke profesionalce i entuzijaste. Njegovo razaranje ostavilo je traga na umjetnike, pa se poslijeratna likovna produkcija jednim dijelom fokusirala i na ne tako davno ispisane crne stranice počiteljske historije. Poseban doprinos tome dao je naš veliki slikar Džeko Hodžić

Mersad Berber je još 1998. godine započeo dugogodišnji rad na ciklusu „Velika alegorija o Srebrenici“, koju sada možemo (sve do 25. novembra) vidjeti u Galeriji Bosne i Hercegovine. Riječ je o predstavljanju više manjih ciklusa unutar glavnog, odnosno, više manjih priča fokusiranih na nekoliko simboličnih i konkretnih motiva vezanih za Srebrenicu, a koji su inkorporirani u ukupnu viziju o tragediji. To nije slikarstvo o žrtvi, u uobičajnom smislu, već o uzdizanju čovječnosti iznad zločina

Stavljati poeziju ispisanu rukom poete uporedo s likovnim djelom koje ga pokušava oslikati i obuhvatiti na različitim nivoima može izgledati čudno i preambiciozno. Međutim, duga je historija pokušaja da likovna umjetnost oslika onu proznu i pjesničku, a kao rezultat toga nastala su neka od remek-djela

Odlaskom Austrije i formiranjem Kraljevine SHS, a kasnije i Kraljevine Jugoslavije, umjetnička scena u Bosni i Hercegovini izgubila je institucionalno uobličenje i održavala se isključivo kroz akcije pojedinaca i njihove želje za zajedničkim likovnim radom i udruživanjem. Zbog toga su dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća bile siva zona umjetničkog razvoja naše zemlje, a iza čega je stajala odluka namjerne provincijalizacije ovog prostora i prebacivanja težišta društvenog i kulturnog života na Beograd i Zagreb

Odlazak bosanskih slikara na evropske akademije i umjetničke škole imao je na početku stihijski karakter, ali je uskoro dobio kontinuitet. Doduše, nije se radilo o masovnom odlasku, već o odlasku pojedinaca koji su se, u većini slučajeva, vraćali u domovinu poslije školovanja. I izbor akademije predstavljao je izazov. Evropske umjetničke akademije imale su svoje reputacije. Općenito su se bečka i praška akademija smatrale konzervativnim, dok se minhenska smatrala liberalnom, odnosno otvorenom prema avangardnim utjecajima

Karijera mu je bila turbulentna i puna iskušenja, a i do danas nije jasno zašto je u naponu kreativnih snaga napustio projektantsku djelatnost. Zlatno doba njegovog djelovanja veže se za period između 1935. i 1941. godine, kada u Vakufskoj direkciji realizira svoje najpoznatije projekte. U tom kratkom vremenu projektirao je i realizirao pedesetak vakufskih objekata širom Bosne i Hercegovine, što ga svrstava među najplodnije arhitekte u historiji naše zemlje

Muzej se nalazi na Sultan Ahmedovom trgu, preko puta istoimene džamije, na mjestu nekadašnjeg bizantijskog hipodroma. Smješten je u objekt Ibrahim-pašinog konaka, velike kamene palače koja je jedna od rijetkih sačuvanih rezidencijalnih objekata u Istanbulu iz ranog osmanskog perioda

Mnogi slikari željeli su predstaviti Bosnu kao zemlju simbola, izgubljenu arkadiju, mjesto o kojem se mašta, zemlju koja počiva na mističnim duhovnim vrijednostima. I kao što postoji izraz “bosanski slog u arhitekturi”, tako bismo isto, ali kroz specifikum slikarstva i jedinstvenog motiva, trebali govoriti i o “bosanskom slogu u slikarstvu”

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!