Takva sudbina Bosne, zemlje na granici svjetova, stalna i neprekidna borba za goli opstanak troši ogromno vrijeme i energiju, neophodnu da se jedan etnički kolektivitet ozbiljno bavi sobom i svojom tradicijom. Zato u svemu kasnimo, pa i u onome što je modeliranje vlastitog identiteta. U tom kontekstu, nije neprirodno pomisliti kako smo mi – bosanski muslimani čije je povijesno ime Bošnjaci – u nekim važnim dimenzijama nedovršen narod. Poduhvati kakav je Edicija “Bošnjaci” zbog toga imaju epohalnu vrijednost i značaj

Razgovarao: Mahir Sokolija

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Pjesnik, dramski pisac, filmski i TV scenarist, putopisac. Rodio se u Sarajevu 2. oktobra 1944. godine. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao u Zvorniku i Sarajevu. Apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Povremeno radio kao urednik omladinskih listova i javnih tribina te do 1992. godine, na Televiziji BiH kao “vodeći dramaturg”. Između tih povremenih uposlenja, živio i radio kao profesionalni pisac. Redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Doctor honoris causa – University of audiovisual arts European Film Academiy ESRA Paris-Skopje-New York. Majstorski kandidat u šahu. Dobitnik mnogih domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja za književni i scenaristički rad.

STAV: Čestitamo na nagradi. Vi ste njen treći dobitnik, prethodni dobitnici bili su Vaše kolege, akademik Dževad Karahasan, pripovjedač i romanopisac evropskog renomea, i Vaš generacijski saputnik Irfan Horozović, jedan od najboljih bosanskih prozaika, negdašnji Banjalučanin, sada naš sugrađanin. Mnogi bi poželjeli biti u takvom društvu.

SIDRAN: Da. Meni je sad neugodno, govoreći o svojim kolegama i prijateljima, koristiti jake izraze, poput “književne gromade” i slično, jer biva neminovno da tu ja i za sebe kraduckam pomalo te spomenute gromadnosti. Izdvojio bih u tome dvije stvari koje mi se čine važnim: mada je tri godine mlađi od mene (1947), Irfanu i meni su prve knjige izišle istovremeno, u Zagrebu 1971. godine. Moja knjiga apstrakcijskih proza Potukač prošla je gotovo ugluho, dok je njegova Talhe ili šedrvanski vrt postala južnoslavenska književna senzacija. Borhes prije Borhesa. Postoje i danas fanatici koji se od te knjige ne odvajaju i ne propuštaju pročitati svako novo Irfanovo slovo. Drugo, važno, tih godina mojoj generaciji, koju su ponekad nazivali i “šezdesetosmaškom”, jedan od najmilijih pisaca i profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu bio je Tvrtko Kulenović, izvanredan romanopisac, putopisac, poznavalac teatra. U studentskim klupama, pred njegovim očima i u dijalogu s njim razvijao se iznimni talenat jednog tihog i samozatajnog mladića iz Duvna – naravno, govorim o Karahasanu – desetak godina mlađi od mene, ali već u tim godinama potpuno predat – ovdje je dopušteno kazati posvećen – osvajanju znanja. U dubinu, u širinu, u visinu. Tako da ovaj “trojac” pokriva jedan važan period izrastanja i samoosvještenja ondašnje bosanskohercegovačke kompozitne književnosti, a unutar nje bošnjačke književnosti posebice. Čast je i privilegija s takvima biti u društvu.

STAV: Nagrada nosi naziv “25. novembar”, prema Danu državnosti Bosne i Hercegovine. Postoje shvatanja prema kojima su 25. novembar, kao Dan državnosti, i 1. mart, kao Dan nezavisnosti, dva datuma neodvojiva jedan od drugog. Da 1. mart ne bi bio moguć bez 25. novembra, ali da prilikom raspada Jugoslavije nije bilo referenduma, odnosno 1. marta, 25. novembar bio bi samo jedan od mnogih važnih datuma u povijesti ove države, nešto kao daleka krunidba kralja Tvrtka – bilo pa prošlo. Kako Vi na to gledate?

SIDRAN: Ipak je to pitanje za eksperte, politologe i povjesničare. Pa ni oni se možda ne bi željeli upuštati u pretpostavke tipa “šta bi bilo kad bi bilo”. Ne znam. Ja sam – u svojim povremenim komentarima na društvenim mrežama – na tu temu napisao jedan vrlo neobičan tekst u kojem tvrdim da je formula opstanka države Bosne i Hercegovine zasnovana na iskazu da Bosna nije “ni-ni-ni” nego je “i-i-i” – potrošila svoj povijesni potencijal, o čemu smatram da su dovoljno snažno posvjedočili događaji posljednjih decenija, sve do današnjeg dana. Predlagao sam da se državotvorni bosanskohercegovački politički subjekti usaglase oko formule iz koje bi bio eliminiran imovinski aspekt. Ne može ona biti ničije vlasništvo.

Nju nisu stvorili (konstituirali!?) njeni aktuelni narodi, nego je ona “konstituirala” njih. Ona je i starija i pametnija od svakog svog naroda. Ako se mora odgovarati na neprirodno pitanje kome Bosna pripada, onda geslo i formula opstanka treba da glasi: Bosna (BiH) pripada onima koji pripadaju njoj, koji je priznaju i poštuju u svakom njenom aspektu i segmentu i prihvataju obavezu da je, primljenu od predaka, potomcima predaju bolju i ljepšu. – Naiva? Moguće. Prihvatam. Dan nezavisnosti, 1. mart, uvažavam i praznujem zajedno sa svima koji našu domovinu iskreno vole. Smatram da se u vezi s tim nedovoljno ističu neke važne činjenice: da je taj referendum organiziran i obavljen prema nalogu tzv. međunarodne zajednice, dakle da nije bio ničiji politički hir ili prkos bilo kome, da je urađen zbog toga što u to vrijeme Jugoslavija više nije postojala i da je za “samostalnu BiH” na referendumu potvrdno glasalo i oko 30% bosanskohercegovačkih Srba.

To – konkretno. Inače, postoje ozbiljni politolozi koji smatraju da je već polovicom prošlog stoljeća termin “državni suverenitet” izgubio svoj izvorni smisao i u političkoj stvarnosti i praksi sveo se na stav da biti suveren znači – “imati mjesto za stolom”. U globalnom svijetu sve je povezano i sve od nečega ovisno. Nama, običnim ljudima, nisu vidljive sve mreže isprepletenosti i uzajamne ovisnosti svjetskih faktora i interesa, a upravo iz njih proizlazi anahronizam negdašnjih velikih ideja, svojstven 19. stoljeću više nego našoj suvremenosti. Imati mjesto za stolom! postalo je imperativ nacionalnog i državnog preživljavanja danas.

STAV: Član ste Političkog savjeta stranke Građanski savez, koju optužuju za radikalizam. Jeste li vi radikalni, podržavate li oštar kurs istaknutih članova Vaše stranke?

SIDRAN: Ja sam radosno otišao na Vilsonovo šetalište ljeta 2016. godine da svojim prisustvom dadnem podršku nekolicini mladih ljudi koje nisam lično poznavao, ali o čijem sam radu ponešto znao i koji su odlučili da stvore novu, drukčiju, mlađu političku formaciju u čijem programskom središtu neće biti kolektiviteti nego pojedinac / građanin kao izvorni nosilac državnog suvereniteta i kreator uvjeta u kojima se ostvaruju, ili ne ostvaruju, osnovna ljudska prava i slobode. Za one koji znaju odakle dolaze optužbe za radikalizam, nema potrebe o tome govoriti. Za onoga koji ne želi državu Bosnu i Hercegovinu, svaka je Bosna i Hercegovina – unitarna. Za onoga koji ne želi ravnopravnost političkog subjekta iz drugog naroda – svaki je taj subjekt radikalan. Sve to spada u prizemlje i prljavštinu ovdašnje političke svakodnevice i ja se trudim da to do mene što manje i što rjeđe dopire.

STAV: Kako gledate na činjenicu da će Dodik imati uspostavljenu piramidu vlasti od Predsjedništva do općina, a da se unutar dijela Federacije stvaraju čudnovate koalicije koje će najvjerovatnije dovesti do toga da će na različitim nivoima vlasti različite koalicije uspostaviti vlade?

SIDRAN: Ne gledam nikako. Nije to moj posao. Ali mogu javno kazati da se čudim probosanskim političkim faktorima kako su uopće dali suglasnost i zašto ništa ne poduzimaju da se dokine / promijeni unutarnje ustrojstvo države? Ako su već entiteti nužno zlo (rezultat nedovršenog rata, RS kao agresorski ratni plijen) – kako je moguća asimetrija njihovog unutarnjeg uređenja? A rad na tome mogao bi biti izvrsna prilika da se istinske patriotske snage, neovisno od svog samoimenovanja, okupe oko jednog cilja i jedinstveno djeluju i prema domaćem i prema stranom faktoru. – Neki sam se dan smijao kad iz Banje Luke javiše da je tamošnji Ustavni sud odbio veto Kluba Bošnjaka… ne znam o čemu. Pa kakav je to veto – ako ga bilo ko može odbiti, suspendovati? To je sprdačina s političkim i državnim pravom na koju mi ostajemo nijemi i gluhi. I inače, u našem zakonodavstvu postoje takve nelogičnosti, takva mutež i nerazumljivost – da je sucima moguće potpuno istu stvar presuditi na dva suprotna načina. Pitao sam istinske eksperte i oni potvrđuju moj dojam da država sa zakonodavstvom i pravosuđem kakvo je naše teško može preživjeti.

STAV: Bili ste nekad izborni kandidat SDA, slažete li se s ocjenama da je to nacionalistička stranka?

SIDRAN: Molim preciznost: nezavisni kandidat kao nosilac liste SDA za područje općine Centar. Bio je to mudar potez ondašnjeg rukovodstva, dobio sam onoliko glasova koliko se dobijalo sabiranjem glasova koje su dobili drugo i trećeplasirani kandidati (poznata politička imena, da ih ne sada spominjemo). Kad govorimo o nacionalizmu, i uopće dok se koristimo političkom terminologijom, mi moramo biti veoma oprezni. Pod istim pojmovima često ne podrazumijevamo iste stvari. Mnogo je neukog svijeta. Mislim da ni većina današnjih profesionalnih političara ne zna da je u svim južnoslavenskim prostorima krajem 19. i početkom 20. stoljeća veoma frekventan bio izraz “nacionalac”…

Kazivalo se: “dobar nacionalac”, u smislu koji je označavao prilježnog, marljivog, kulturnog poslenika, borca za javno dobro i korisnu nacionalnu stvar, bez imalo negativne konotacije. Stranka demokratske akcije sigurno nije nastala kao pokret protiv drugih, što bi implicirao termin “nacionalistička”, a termin “stranka” u njenom imenu dugo vremena nije bio tačan. SDA je bila pokret. Kasnije se u unutarstranačkim previranjima i međustranačkim borbama za održanje na vlasti pretvorila u stranku, što obično donosi više negativnih nego pozitivnih posljedica. Mislim da ovog časa nemamo nikakve koristi od vaganja količine “nacionalizma” u pojedinim političkim grupacijama – ali jednačenje SDA s bosanskohercegovačkim nacionalnim strankama čiji su gospodari i nalogodavci i prije 1991. godine sjedili, i još i danas sjede u Beogradu i Zagrebu – nije prihvatljivo.

STAV: Jesu li Hrvati u podređenom položaju u Bosni i Hercegovini, odnosno jesu li, kako se to voli kazati, “majorizirani”?

SIDRAN: Ako tvrde da jesu, bosanska strana mora se potruditi da tu tvrdnju ospori argumentima, činjenicama, podacima. Kojim podacima? O uposlenosti u državnim strukturama, medijima, o zastupljenosti na rukovodećim, ministarskim i drugim pozicijama, vlasništvu nad državnim i društvenim posjedima i resursima itd. Jedan mi je profesionalni političar kazao da su ministarstva finansija, od Washingtona i Daytona do danas, uvijek, bez iznimke, pripadala baš njima koji tvrde da su ugroženi. Tu bi tvrdnju trebalo provjeriti, a to nije moj posao. Ja sam zabilježio mudroliju onog narodskog filozofa Nurije: Najbolji način da manjina upravlja većinom jeste da stalno govori o svojoj ugroženosti.

STAV: Neki kažu da rat u Bosni i Hercegovini više nije moguć. Istovremeno se govori o promjenama granica, trećem entitetu, referendumu u RS-u, blokadama funkcioniranja izvršne vlasti u državi, povlačenju međunarodnog faktora i slično. Je li pod takvim okolnostima previše optimistično govoriti o vječnom budućem miru u Bosni i Hercegovini?

SIDRAN: Sve je u Bosni moguće osim da njeni prvaši, njeni najumniji ljudi, snagom svoje pameti i autoritetom svojih akademskih pozicija, prinude političare na politiku koja bi posjedovala više vizije, više odlučnosti, inicijativnosti, principijelnosti. Mora postojati minimum ispod kojeg se ne može ići u odnosu prema našim susjedima, učesnicima UZP-a. Beograd – prema nekom svom zakonu, kojeg osporava cio civilizirani svijet – hapsi i po tri godine u svojim hapsanama drži nevine građane Bosne i Hercegovine, mi nemamo snage da se tome suprotstavimo i da to zaustavimo. Sve što se iz nekih brzopleto prihvaćenih aneksa dejtonskog dokumenta izvrglo u zakonsku i etičku nakaradu – mora biti otklonjeno. Gdje to ima država na svijetu u kojoj njen građanin može glasati u više država, u dvije države biti parlamentarni narodni zastupnik itd.? Nigdje nego u Bosni. Takve pojave imaju svojstva kancera i lahko metastaziraju. Pa se tako dogodila sprdačina da je naša domovina postala utočište kriminalcima iz susjednih država, a one utočište istima iz naše. U takvim pitanjima morali bi se za istim stolom, u istoj borbi, apsolutno suglasni, naći svi politički subjekti patriotskog opredjeljenja. Takvog, a ne stranačkog jedinstva u mišljenju i djelovanju željan je ovdašnji obični čovjek.

STAV: Nedavno smo pokrenuli Ediciju “Bošnjaci’, objavljeno je prvo kolo od pet knjiga, uskoro izlazi i sljedeće; kako gledate na činjenicu da Bošnjaci od 1990. godine naovamo nisu uspjeli napraviti enciklopedije, leksikone, historiju književnosti i mnoge druge sintetske projekte koje drugi narodi iz susjedstva imaju u više izdanja?

STAV: Ja sam davno napisao: “Istorija Bosne, to je istorija otimanja za Bosnu.” To otimanje traje predugo, ono nikada nije prestalo, mijenjaju se načini, oblici i sredstva, ali prestalo nije! Možda se u ovim decenijama obavi i njegova finalizacija. Takva sudbina Bosne – zemlja na granici svjetova – stalna i neprekidna borba za goli opstanak troši ogromno vrijeme i energiju, neophodnu da se jedan etnički kolektivitet ozbiljno bavi sobom i svojom tradicijom. Zato u svemu kasnimo, pa i u onome što je modeliranje vlastitog identiteta. U tom kontekstu nije neprirodno pomisliti kako smo mi – bosanski muslimani čije je povijesno ime Bošnjaci – u nekim važnim dimenzijama nedovršen narod. Poduhvati kakav je Edicija “Bošnjaci” zbog toga imaju epohalnu vrijednost i značaj. Zato treba javno iskazati zahvalnost svima koji mu daju neophodnu materijalnu podršku, kao što je daju i ovoj nagradi: premijeru Vijeća ministara gospodinu Denisu Zvizdiću, kao pokrovitelju, gradonačelniku Sarajeva, mom vratničkom komšiji i imenjaku gospodinu Abdulahu Skaki i, da ne zaboravimo još jednog od važnijih, onog koji zavuče ruku u bisage pa priloži neophodna finansijska sredstva – BBI banku Sarajevo.

STAV: Malo je ko više od Vas pisao o Sarajevu. Poznajete ga iz različitih vremena – što iskustveno, što kroz povijest i književnost. Šta je za Vas današnje Sarajevo?

SIDRAN: Grdim ga, ružim, psujem, i ne dam da ga grde, ruže i psuju. Da za stolom govorimo o svim njegovim nevaljalim stranama, dopuštam tek kad sagovornici prihvate polaznu premisu: OVAKVO SARAJEVO JE POSLJEDICA. Makar za to imali i milion razloga, kao što ih imamo, nije ga dopustivo psovati i pljuvati zanemarujući i prešućujući uzroke koji su ovakvu njegovu promjenu omogućile. Kad se o tome suglasimo – zajedno ga ružimo.

Naravno, građani Sarajeva očajnički žude neki prelom, prevrat, u kojem bi se poništile nezakonite privatizacije, od otimača otelo oteto, zaustavila bolesna halapljivost protagonista “prvobitne akumulacije kapitala”, a vlast, bilo koja, povela odlučan obračun sa svime što jeste ili liči na spregu kriminala s državnim strukturama ili pojedincima unutar njih. Čini mi se da je današnjim stanovnicima Sarajeva više od kruha potrebna – nada.