Ako ćemo pravedno, 9. januar treba se obilježavati u cijeloj Bosni i Hercegovini, ali kao dan kada je počeo genocid. Na taj su dan doneseni planovi i strategija kako da se uništi jedna zemlja i jedan narod. Ovo što ja govorim potvrdio je sud u Hagu, između ostalog, presudama Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću”, poručuje majka Hatidža Mehmedović
Porodica Hameda Mešanovća prošla je brojna iskušenja u posljednje dvije decenije. “Imam nepokretnog brata koji je mlađi od mene. On je 1984. godište. Nakon pada Srebrenice, babo mi nije došao preko šume. Brat je prije pet godina ostao nepokretan. Nedugo nakon toga, mati mi je umrla. Imam ženu i troje djece. Dvoje idu u školu, treće ima četiri godine”, kaže nam. Uprkos svemu, Mešanović se ni u jednom trenutku ne žali
“Ljudi idu i jecaju od bola. Plašio sam se da uperim svoj aparat i da ih fotografiram. Ja, evo, ni danas ne znam kako su ti ljudi uspjeli prijeći taj put i doći na slobodnu teritoriju. Imam fotografije ljudi koji sjede i ne mogu ustati. Plikovi na njihovim stopalima bili su stravični, nikad to neću zaboraviti. Sjećam se da je većina njih došla bosih nogu. Danas imate 'Marš mira', ljudi krenu u najboljoj obući, zdravi, jaki i puni snage, sitih stomaka, pa opet skoro jedva dođu na odredište”
“Mi smo bili u kamionu i samo sam čula kako žene plaču, onda sam pogledala i vidjela kolonu pored puta, idu sve ljudi zarobljeni u paru. Moja mama je prepoznala neke komšije. Malo dalje na igralištu bilo je mnogo ljudi zarobljenih. Nastavili smo dalje i sreli ponovo još jednu kolonu zarobljenika, u kojoj smo poznali babu i Sabahudina. Sabahudin je mene vidio, nasmijao se i mahnuo mi rukom. To je bilo u Sandićima otprilike, prema Kravici, tako nekako. Na sebi je imao zelenu majicu i trenerku svezanu oko struka. Kada su ih vidjele, mama i sestra pale su u nesvijest”
Poslije rata sam i otišao vani da bih se jednog dana mogao vratiti. Vratio sam se ovdje i bavim se stočarstvom i voćarstvom. Bosna ne može biti u Francuskoj, jer Bosna je ovdje i to moramo shvatiti. Ovo su idealna područja za bavljenje stočarstvom. Oformio sam Farmu koza i ovaca 'Hamza'. Imam više od 200 ovaca i janjadi i oko 120 koza i jaradi. Počeli smo proizvoditi i sir. Kako će biti, vidjet ćemo”
„Nismo zadovoljni presudom iako je je doživotna. Nismo zadovoljne jer nije presuđen genocid u ostalim općinama. Žrtva je ista i u Prijedoru i u Srebrenici. Naše djece nema i zato ne možemo biti zadovoljni. Zločinci su živi, a naša su djeca pod zemljom već 23 godine. Mi smo same a oni koji bi trebali da se stide danas brane Mladića, kukavicu koji je imao hrabrosti ubijati a nije bio spreman odgovarati u sudnici“
Članice Udruženja “Podrinjka” bave se poljoprivredom, stočarstvom, sakupljanjem ljekobilja i šumskih plodova, ručnom radinošću i seoskim turizmom. “Cilj nam je da pokušamo ujediniti sve te žene, da izađemo na sajmove, da pokušamo naći tržište za naše proizvode, a sve kako bismo pomogle u stvaranju boljeg ekonomskog ambijenta za razvoj i za povratak mladih”
“Nekoliko porodica koje žive ovdje nastoje opstati i preživjeti. Ovo je selo nakon 14 godina od prvog povratka dobilo prvi kilometar asfalta. Smatram da je to davno trebalo uraditi, ali nije bilo sluha. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica FBiH odlučilo je pomoći selu i ljudima koji ovdje žive”, kaže Azir Osmanović
Gledajući slike užasa koje dolaze iz ove daleke zemlje i uplakane majke s djecom, kao da vidim sebe u julu 1995. godine. Tada sam imao osam godina i, držeći majčinu ruku, strepio sam od straha. Tako strepe i djeca u Mijanmaru. Nažalost, mnoga su ubijena
“Bojim se da će Luka za deset godina nestati. Da su normalniji uvjeti života, prvi bi se moj sin vratio ovdje. Kako mladi da formiraju porodicu, ko će doći u ova sela kad od centra Srebrenice treba više od sat i po vožnje. Ovo je mjesto neženja”
