Posljednje više od dvije decenije provela je u borbi za istinu i pravdu. Govorila je o genocidu, pokretala inicijative, događaje, javna okupljanja, zbog čega je nerijetko završavala na sudu. Bila je istinska heroina, koja je više od dvije decenije posvetila borbi za istinu
Hakijina želja je da upozna Edina Džeku, ili da barem dobije od njega poruku i dres. On mnogo voli fudbal, a Džeko mu je broj jedan. Volio bih da on ostvari ovu svoju želju i upozna čovjeka kojeg može samo gledati na televiziji. Džeko je heroj svih nas, a Hakija moj mali heroj”
Mislim da sam do sada pronašao 250 osoba, ako ta brojka nije i veća. Nisam vodio evidenciju, jer moje je da obilazim teren i pronalazim. Nije meni do pisanja, meni je samo da se svi pronađu”
“Kod mene je svake godine nervoza postajala sve veća i veća jer moj brat nema svoj grob. Prošle godine nisam bio psihički spreman na bratov ukop, a ove godine njegova porodica i ja donijeli smo odluku da bude ukopan bez obzira kako se ko osjećao. Lakše je kada znamo gdje mu je mezar, gdje možemo doći i proučiti Fatihu”
Dževa Avdić imala je 9 godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice. Bio je to 12. juli 1995. godine. Nakon posjete Potočarima i spomen-sobi 2013. godine, piše knjigu pod naslovom Moj osmijeh je moja osveta, u kojoj opisuje svoje odrastanje nakon genocida. U međuvremenu izlaze drugo izdanje, prijevodi na engleski i perzijski jezik, a uskoro se očekuje i štampanje knjige na Brajevom pismu. Dževa kaže da sjećanje na Srebrenicu više ne smije biti jad i čemer, mora biti snaga, dostojanstvo, čak i osjećaj ponosa na svoju bol
“Uh, Šljivovica je bila gadna. To je valjda nekad bila neka fabrika. Prva dva-tri mjeseca bilo je baš loše. Nisu dali Crvenom krstu da uđe. Hrane nije bilo. Dnevno smo dobijali jednu konzervu ribe zvanu ‘čamac’, koja je išla na nas četvericu. Osim toga, dobijali smo po jednu krišku hljeba. Nikad nisam mogao shvatiti kako su uspijevali da isjeku onaj hljeb onako, jer kroz tu se krišku hljeba faktički vidjelo. To je bio obrok za 24 sata”
U početku su žene iz gračaničkog Udruženja htjele napraviti onoliko cvjetova koliko je bilo žrtava, ali se to širilo. Rade svaki dan, a najviše vole kada mogu pokloniti cvijet. Niko ne zna koliko je ispleteno cvjetića. Zna se, recimo, da je u prvoj godini u bh. gradovima poklonjeno 15.000 cvjetova. Nakon toga, cvjetovi su se raširili po cijeloj planeti, od Evrope, preko Amerike do Australije. Svih 800 zastupnika u Evropskom parlamentu nosilo je “Srebrenički cvijet” na reveru. Žene iz Gračanice napravile su podvig, svi su tražili, i sada traže taj cvijet, jer je jedino taj cvijet original
Prvu godinu smo živjeli kao podstanari. Onda smo kupili kuću, polahko opremali, uselili se, i tu smo. Tad je nas bilo petero, Nahla, Naida i Ramo su bili tu, a kasnije smo se još proširili, tako da nas je sad šestero u kući. Supruga, četvero djece i ja. Imamo maline, pčele, voćnjak na selu, s ponosom ističe Senedin Osmanović
“Želja Ipon” najuspješniji je sportski kolektiv u Srebrenici, a takmičari ovog kluba dobili su nadimak “nepobjedivi”. O uspješnosti kluba svjedoči i podatak da je Kristina Milošević 2015. godine proglašena za najboljeg trenera općine Srebrenica, a takmičarka iz kluba Merjema Peštalić iste je godine izabrana za najbolju sportistkinju. Naredne, 2016. godine, najbolji sportista općine Srebrenica bio je Ajdin Tabaković, koji je također član Karate-kluba “Želja Ipon”
Iako ovaj zanat polahko izumire, ljudima još treba potkovica za konja, držalica, motika, grablje, plug i sjekira, treba još ponekom potkovati konja... Danima sam znao potkivati, nekad konje i volove, ali tog je posla sve manje, ističe Mujo Cvrk
