fbpx

Srebrenica

Sjećanje na rat bilo je previše jako. Nisam mogao da se ne vratim. Od 2007. godine radim u općinskoj administraciji, a nakon što završim obaveze na poslu, idem na selo u Bektiće, gdje se pomalo bavim pčelarstvom i običnim seoskim poslovima. Mislim da sam ostvario svoj san”

Oko 1.000 svjedoka govorilo je o genocidu u Srebrenici pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Mnogi su od njih žrtve i očevici koji su hrabro i detaljno govorili o preživljavanju, gubicima i patnjama, uključujući i muškarce koji su preživjeli masovne egzekucije te žene kojima su otimana djeca ili koje su silovane ili seksualno zlostavljane. Većina ih je svjedočila javno

Fadila Efendić i Šerif Begić 2002. godine bili su među prvim povratnicima u rodnu Srebrenicu. Danas rade u blizini mjesta na kojem su ukopani njihovi najmiliji, s hiljadama nedužnih muškaraca i dječaka ubijenih u julu 1995. godine. Iako tuga traje duže od 20 godina, oboje kažu da se radom bore za bolji život generacija koje dolaze

U galeriji pogledajte upečatljive prizore iz Potočara, objektivom Velije Hasanbegovića, urednika fotografije magazina Stav...

Za zločine u Srebrenici do sada je osuđeno 45 zločinaca, a 19 ih je oslobođeno. U 64 završena postupka zločinci su dobili 734 godine zatvora, dok su tri zatvorske kazne doživotne. Sudovi su donijeli dvadeset presuda za genocid, od toga ih je šest doneseno na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu, dok je ostalih četrnaest donio Sud BiH

Kako bi se podsjetilo na stravične zločine počinjene prije dvadeset dvije godine nad Bošnjacima Srebrenice, širom svijeta održavaju se različite manifestacije. Tim će se povodom u turskom gradu Bursa zasaditi 8.372 bijela cvijeta, a kako bi učestvovali na Maršu mira i prisustvovali dženazi u Potočarima, iz Istanbula su krenuli motociklisti kluba “MotoBosna” i stotinu omladinaca u organizaciji turskog Udruženja “Djeca svijeta”

Iako su prošle dvadeset dvije godine od genocida u Srebrenici, ni svjetska ni domaća kinematografija još nije ponudila filmsko ostvarenje koje će kroz ovaj oblik umjetnosti žrtve iz jula 1995. godine spasiti od materijalnosti, zaborava i besmisla, te srebrenički genocid i na ovaj način upisati na stranice vječnosti

“Znate li da su ubili i bebu koja nije živjela ni cijeli jedan dan? Znate li da je to najmlađa žrtva? Ta beba Have i Hajrudina Muhića, rođena u bazi holandskog UNPROFOR-a u Potočarima u noći između 12. i 13. jula! Ne želim da se samo 11. jula priča o Srebrenici. Slabo se ko obazire na nas. Dođu 11. jula, slikaju se i odoše. Pa, od jednog su mi brata ubili sina i od drugog brata jednog sina. A taj je sin bio teško bolestan, ni pričati nije znao. Njega još nismo našli.”

Ona je dijete Srebrenice, ali ne zaboravite da je ona i dijete Bosne i Hercegovine. Ona je uzor za kojim će mnoga djeca Bosne i Hercegovine otići na mjesto gdje su izgubili svoje djetinjstvo i gdje će sa sličnom hrabrošću prisjetiti se zločina, pogledati oko sebe, uzdahnuti duboko s olakšanjem i nastaviti dalje u borbi da se počinjeni zločini i genocidi u Bosni i Hercegovini ne negiraju i da se isto ne desi nikome i nikada.

Svi padamo, pjeva Rilke u poznatim stihovima, a Neko tom padanju daje sklad. Ovo se može razumjeti. Osim ako ti u datumu ukopa oca, amidža, daidža, braće, sinova, rođaka stoji: 11. juli

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!