fbpx

Društvo

Dobrano smo se mi distancirali i od učenja mevluda. Sve više ga, po džamijama, učimo jednom godišnje, dok naše kuće ostaju željne mevludskih savjeta: A ko hoće da ga vatra ne prži, nek u srcu salavate zadrži. Zašto je to tako? Pred čim smo ustuknuli? Pred drugima? Pred sobom? Pred onim što nismo ili pred onim čemu težimo, a nismo u stanju biti? Pred tvrdnjama da učenje mevluda nije u islamskoj tradiciji? Da je novotarija (bidat)? Da ne pripada muslimanskom biću? Oh, Bože

“Prije pjevanja oni moraju poštovati ​​zakon i otići u sindikat da im se kaže jesu li valjani. Onda nemaju problema”, kaže Saad al-Metwally, pravni savjetnik sindikata koji dodaje da tekstovi pjesama moraju poštivati “granice morala”.

Izložbu čini 15 panela koji predstavljaju autore mevluda u Bosni i Hercegovini: Ali-dede Bošnjaka, Sulejmana Čelebija, Saliha Gaševića, Muharema Dizdarevića, Arifa Sarajliju, Safet-bega Bašagića, hafiza Seida Zenunovića, Musu Ćazima Ćatića, Sejfullaha Prohu, Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića i Mustafu Jelovca. Rukopisi i štampana djela ovih autora čuvaju se u fondovima Biblioteke.

Zasigurno će ovaj slučaj negativno utjecati na opće raspoloženje kada su u pitanju humanitarne akcije i prouzrokovati nepovjerenje i prema onima koji su do sada radili posve transparentno te nisu bili predmet istraga i sumnjičenja. I to je nepopravljiva šteta koja je već učinjena ovim slučajem jer nijedno udruženje ili organizacija ne daju novac iz svog džepa, već od onog koji dobije od donatora. Stoga je urušavanje povjerenja javnosti najgore što se može desiti, posebice ako se slučajevi pronevjera posve ne rasvijetle, ako se dopusti kruženje glasina, ako se mogući krivci na vrijeme ne kažnjavaju. Upravo zato komentari koji se mogu pročitati na društvenim mrežama da se u slučaju Batko “hapsi najveći humanitarac” nisu na mjestu

Indikativno je kako se ovakvim Gavrankapetanovićevim “antifašističkim” femkanjem, upotrebom krupnih termina i etiketa te viktimološkim poziranjem skreće pažnja s činjenice s postojanja istinske kampanje fašističkog govora mržnje kojem je izložena profesorica Sebija Izetbegović.

Priče o represiji na Madagaskaru ili masakru Thiaroye u Senegalu bile su šokantne 1944. godine, kada su se pobunili vojnici koji su se borili za oslobađanje Francuske od nacista jer im nije isplaćena obećana plaća. Nemilosrdno su strijeljani u kampu u kojem su bili zatočeni u Senegalu.