fbpx

Historija

Način na koji su Ćamil Hrustemović i njegovi saborci Bošnjaci došli u Palestinu, razlozi zbog kojih su to učinili, bojišta na kojima su ratovali, sve su to činjenice i podaci dobro istraženi u izraelskim akademskim krugovima. I to bez primjesa ikakve propagande. Nekoliko je, ipak, stvari ostalo do kraja nejasno. Koliko je Bošnjaka, zapravo, ratovalo krajem četrdesetih godina u Palestini i šta se s njima desilo nakon svih tih ratova, nakon što je proglašena država Izrael? Sudbina nekih od njih je poznata, drugi su potpuno nestali, najvjerovatnije asimilirani u društvima u okolini Izraela

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

I Husein i Husref bili su poput stotine i hiljade drugih boraca 505. brigade željni borbe i dokazivanja. Sudbina je htjela da svoj borbeni put okončaju šehidskom smrću. Svakim trenutkom provedenim u borbi i svakim korakom i ispaljenim metkom zadužili su nas da ih se stalno sjećamo i o njihovim herojstvima kazujemo generacijama koje ne pamte protekli rat. U suprotnom, može se vrlo lahko desiti da njihova borba bude uzaludna

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Vršili smo istraživanja na svim arhitektonskim ostacima koji se nalaze pod zemljom, a iz osmanskog su perioda. Uporedo s tim, počinju i u Turskoj neka istraživanja iz tog perioda, a inspirirana našim radom, tako da je otvoren i postdiplomski studij za arheologiju iz osmanskog perioda u Çanakkalama. Nakon naših istraživanja, elaborata, izvještaja s iskopavanja koji su uvršteni u modernu arheološku nauku, osmanska arheologija zauzela je svoje mjesto u svjetskoj arheologiji”

Mehmed-paša sagradio je u Istanbulu dvije džamije, a u okolini još jednu, u mjestu Luleburgaz. Još su samo dvije osobe u Istanbulu, barem kada je u pitanju monumentalna gradnja, imale “dvojne” džamije: princeza Mihrimah, kćerka sultana Sulejmana (džamije na Edirne kapiji i Uskudaru), i još jedan Bošnjak, Ali-paša, veliki vezir iz vremena sultana Bajezida II (džamija pored Kapali čaršije i na Fatihu)

Friedrich je Bošnjake 1745. godine organizirao u 1. husarskom puku “Von Ruesch”. Nije poznato koliko ih je tačno bilo, no neki izvori spominju brojku od 60 konjanika. Prema istim izvorima, oko 90 posto bilo ih je “muhamedanske vjere”, a među njima se nalazio i određeni broj kršćana, pa se tako spominju imena poput Aleksandra ili Ivana Bosniaka. Koliko je Friedrich bio zadovoljan njihovim umijećem, govori i činjenica da im je dodijelio stalne garnizone na istoku Pruske

Kulen-Vakuf bio je poprište genocidnog zločina. Genocid koji su, paradoksalno, počinili Srbi u genocidnoj hrvatskoj državi. U svijesti običnog čovjeka, mir u području koje “vječno ratuje” značajno je postignuće. Ispisivanje Brozovog imena u drvetu ili kamenu svojevrsna je hamajlija, hodžin zapis protiv uroka u zlim vremenima

U Hrvatskoj je već neko vrijeme u prodaji knjiga koja se bavi pregledom ratnih fotografija nastalih od Dubrovnika, Vukovara, Osijeka, Mostara, Sarajeva, Brčkog, Srebrenice, do Bagdada, Kabula, Bejruta. Prikazane su autentične fotke, uključujući i one potencijalno uznemirujuće. Ono što knjigu čini pogodnom za studente žurnalistike, sociologije, etike i fotografije jesu prateća objašnjenja o pozadini nastanka ponuđenih fotografija, o političkim manipulacijama i zloupotrebama fotografija. Analiza fotografija potkrijepljena je razgovorima s nekima od autora, a među njima su svjetski renomirana imena ratne fotografije

Tadašnji iranski premijer Bahtiar, nakon odlaska šaha Reze Pahlavija, obećao je slobodne izbore i pozvao opoziciju da poštuje Ustav, predlažući vladu nacionalnog jedinstva, ali Ruhollah Homeini je imao svoje planove. Prvog februara avion “Air Francea” iz Pariza sletio je na aerodrom u Teheranu. Svi Iranci gledali su u jednog putnika: Homeinija. Oko tri miliona ljudi došlo ga je dočekati, slijepo privrženi njegovim idejama o tome što bi trebao biti Iran: zemlja bez korupcije kojom upravljaju islamski pravnici. Velāyat-e faqīh, teorija koju je Homeini razradio sedamdesetih godina, trebala je poprimiti nekoliko dana kasnije konačan oblik kada je 11. februara proglašena Islamska Republika Iran