Ovakav granični šovinizam, kojim se Bošnjacima pokušava nametnuti lažna dilema da moraju birati između očuvanja vlastitog nacionalnog identiteta i političkog suvereniteta naspram opstanka države, svrstava se u vjerovatno najcrnje primjere zamjene teza. Još je gora Latalova izjava da je “malo ko” od Bošnjaka razvio državnički identitet!
Konaković napominje i da mu je nebitna “tehnika borbe” protiv SDA, za koju kaže da je “pošast”. Šta to znači u praksi, vidi se i po tome što Konaković, dok optužuje SDA da pokušava korumpirati novcem kadrove vladajuće “šestorke”, ustvari sam konspirativno nastupa pa vrbuje, prilično rijetke, članove SDA gdje i kada može.
Vrlo ružna i vrlo opasna poruka šalje se ovakvom neodlučnom i kalkulantskom politikom. Njome se Dodiku signalizira da slobodno nastavi s dosadašnjim političkim kursom jer istinske reakcije, a kamoli akcije, neće biti, a političare u FBiH prokazuje kao neodlučne i isprepadane konformiste koji više osluškuju šta kažu strane ambasade nego ono šta im poručuje narod ili historijski trenutak.
Drugaricu Bakić to čak na neki perverzan, no progresivan način uzbuđuje, pa nam na kraju teksta opisuje svu tu erotiku kupanja u slanoj vodi antifašističkih jezera, maštajući da se ustvari kupa u slanim suzama “nacionalista”.
sama činjenica da Balta piše kako piše i da nije jedini kolumnist takve vrste u Oslobođenju još je jedan dokaz da se ove novine vraćaju na svoju nekadašnju ulogu beogradske medijske ispostave u Sarajevu.
Čitajući ovaj napad medijskog ludila, nemoguće je ne sjetiti se predratnih i ratnih godina, kada je također ovakvim bljuvotinama pravdano uništavanje svih nesrpskih sakralnih i kulturnih objekata.
Iako je nesumnjivo riječ o historijskom trenutku koji je Sarajevo gurnuo na naslovnice svih tadašnjih novina i stranice većine historijskih knjiga, možda bi bolje bilo ne svoditi historiju više od pola milenija starog grada na jedan jedini nesretni dan, koji, u suštini, nije imao toliko veze sa samim Sarajevom.
Isto je i s Isovićevim tvrdnjama da su ateisti poput njega osobe širokih shvatanja kojima, eto, ne smeta mahrama na glavama političarki i javnih radnica, mada vrlo dobro znamo kakav je bio status mahrame tokom SFRJ te da je ona i danas pod konstantnim napadima ateističko-ljevičarskog bloka u politici i medijima (sjetimo se samo javnog linča Arzije Mahmutović).
U takvim okolnostima očekivati je i nervozu, ali i pogrešne političke korake, kakav je uostalom i pokazani SDP-ov bijeg pod skute Naše stranke i uopće odustajanje od vođenja državotvorne i odgovorne politike.
No, u svemu tome ipak je najzanimljiviji upravo način i proces kojima se Latić transformirao iz nekadašnjeg zelenog muslimanskog jastreba u današnjeg zagovornika tvrdog sekularizma. Tužna je činjenica da on nikada nije bio niti jedno niti drugo već da se radilo o percepciji koja je nastala iz Latićevih neumjerenih i nepristojnih pokušaja da se dokaže i javno afirmira.
