Isto je i s Isovićevim tvrdnjama da su ateisti poput njega osobe širokih shvatanja kojima, eto, ne smeta mahrama na glavama političarki i javnih radnica, mada vrlo dobro znamo kakav je bio status mahrame tokom SFRJ te da je ona i danas pod konstantnim napadima ateističko-ljevičarskog bloka u politici i medijima (sjetimo se samo javnog linča Arzije Mahmutović).
Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ
Nova sedmica, nova tragikomična kontaminacija javnog prostora od neumornog Avazovog kolumnjare i zagađivača Feđe Isovića. Ovaj put Isović pokušava iskoristiti najavljenu “Paradu ponosa” da ideološke neistomišljenike, poput zastupnice SDA u Skupštini Kantona Sarajevo Samre Ćosović-Hajdarević, optuži da su ili nacisti ili neonacisti.
Naravno, riječ je o staroj “reductio ad Hitlerum” ili “argumentum ad Hitlerum” taktici delegitimiziranja tako što će se irelevantnim i malicioznim povezivanjem neistomišljenika s Hitlerom pokušati izazvati negativne emocije te tako, bez bilo kakve diskusije, obezvrijediti i njegove argumente, ali i samu ličnost. Ovakva boljševička taktika kriminalizacije neistomišljenika pomalo je, zahvaljujući prije svega notornoj Isovićevoj neinformiranosti, i smiješna.
Naime, deklarirani komunista Isović, koji sve one koji se ne slažu s javnim paradiranjem nečije seksualnosti poredi s nacistima, valjda zaboravlja krivični zakon FNRJ / SFRJ, tačnije njegov član 186, kojim se zabranjuje “muški homoseksualni čin” te se počinioce kažnjava zatvorom ili robijom u trajanju do jedne godine.
Isović zaboravlja i to da je tokom trajanja njegove drage jednopartijske Titove SFRJ po ovom zakonu približno 1.500 osoba bilo kažnjeno zbog protuprirodnog bluda. Šta reći za takvu nedosljednost i takav um koji u isto vrijeme veliča sistem koji je ljude zatvarao radi seksualnog čina obavljenog u privatnosti, ali i naziva hitlerovcima one koji se ne slažu s javnom promocijom nečijeg seksualnog opredjeljenja?
Isto je i s Isovićevim tvrdnjama da su ateisti poput njega osobe širokih shvatanja kojima, eto, ne smeta mahrama na glavama političarki i javnih radnica, mada vrlo dobro znamo kakav je bio status mahrame tokom SFRJ te da je ona i danas pod konstantnim napadima ateističko-ljevičarskog bloka u politici i medijima (sjetimo se samo javnog linča Arzije Mahmutović).
Isović muslimanke poredi s homoseksualcima pa tvrdi da “pokrivene žene” imaju sva moguća prava, dok su homoseksualci “najugroženija kategorija”, pri čemu, naravno, zaboravlja na diskriminaciju spram muslimanki s hidžabom u VSTV-u, pravosudnim institucijama, OSBiH itd.
Čak i Isovićeva retorika, u kojoj se komesarski pita kako bi se osjećale muslimanke da njima ateisti javno poruče kako su im nepodnošljive i da ih treba izolirati (a poručuju im to svakodnevno, pogotovo kroz omiljenu uzrečicu o vjeri između četiri zida), pokazuje koliko je Isović zaostao u prošlim vremenima totalitarizma te koliko nije svjestan da, recimo, boravi u kantonu u kojem, po popisu iz 2013. godine, živi 350.594 deklariranih muslimana i 10.506 deklariranih ateista.
I to u osnovi pokazuje svu suštinu problema, jer očito je da medijski dominantna ideološka manjina, sama vrlo totalitarno raspoložena, pokušava nametnuti svoje vrijednosti i svjetonazore većini, i to tako da bilo kakav otpor naziva čak i nacizmom.
To što su njeni najgrlatiji predstavnici tragikomične kreature poput Isovića problem ne čini manje opasnim, tek grotesknijim.
