Svaka od riječi odslikava nešto. Taj jezik i taj govor koji govori jedno, a jasno ukazuje na drugo, našao je svoje mjesto u porodičnim zajednicama. Osmotrite malo bolje i pronaći ćete danas svekrvin govor iliti jezik na mjestima gdje biste ga najmanje iščekivali izvan kuće
. Narodna dosjetka. Iz života. Priča za pričom. Nasmijem se i sad, dok ovo pišem, kad se nekih sjetim. O nesnalaženju snaha, naprimjer.</p>
<p>Tako prekorena zaova (tj. muževa sestra) zna da majka pridošlicu u kući ne podnosi. Makar bila ljuba omiljenom sinu. Inače, porodični nazivi nam, od sredine do sredine, u jeziku koji oblikujemo i koji oblikuje nas objašnjavaju uobičajene likove i prizore na svoj način i na način života – i onda i sad. Bez obzira na promjene koje su se dogodile i koje se zbivaju svakog trenutka.</p>
<p>Ostala je tako u jeziku slika nekadašnje porodične kuće i svih onih koji su u kuću dolazili po golemim i tananim vezama. Svaka od riječi odslikava nešto. Taj jezik i taj govor koji govori jedno, a jasno ukazuje na drugo, našao je svoje mjesto u porodičnim zajednicama.</p>
<p>Osmotrite malo bolje i pronaći ćete danas svekrvin govor iliti jezik na mjestima gdje biste ga najmanje iščekivali izvan kuće. Možda zato što oni koji se tim govorom služe smatraju da su u velikoj kući i, s obzirom da njome upravljaju, mogu govoriti tako da oni kojima je upućen prijekor znaju da to nije odistinski, a oni kojima je upućen istinski prijekor ne mogu ništa odgovoriti nego samo škrgutati zubima.</p>
<p>Bila svekrva ili svekar. Ili neko sasvim drugi s važnim porodičnim epoletama. Tako i u javnosti. Škrgutanje tu, doduše, liči na svračije noge, uši listova na ono što smo čuli i/ili načuli, a sve je skupa – uobičajena, svakodnevna kupusara, novinska ili prikrivena u elektronskim medijima.</p>
<p>Sad nešto više o velikoj kući. Jednim je dijelom pregrađena, kao što znate, ali pregrađivanje se, ovako ili onako, uz više ili manje galame, nastavlja. I svi se u tome trude izabrati svoj prostor.</p>
<p>Razgovarale jednom jetrve i odlučile pokušati poboljšati svoj položaj. Naravno, u velikoj kući. Tu je njihov svekar zauzimao vrlo važno mjesto.</p>
<p>– Mogao bi nešto učiniti i za nas – rekla je jedna.</p>
<p>– Učinio je – odgovori joj druga.</p>
<p>– Ništa to nije. Moglo bi se više.</p>
<p>I onda su malo šutjele. I razmišljale. Nije prošao ni dan-dva, a došla je jedna od njih svekru na posao, inače zaposlena u važnoj instituciji, nekako sva čudna i zamišljena. Moglo bi se kazati da je tužna.</p>
<p>Svekar se obradovao, ali odmah vidi da nešto nije u redu.</p>
<p>– Šta je bilo, snaho?</p>
<p>– Ogovaraju me na sve strane i na sve načine.</p>
<p>– Ogovaraju i mene. Nije to ništa.</p>
<p>– Nije to, ali razne podvale ozbiljnija su stvar.</p>
<p>– Naprimjer?</p>
<p>– Naprimjer…</p>
<p>I ispriča mu, gotovo šapatom, svoju mornu priču zbog koje, kako reče, noćima mirno ne spava. Stalno se budi i misli o tome.</p>
<p>– Oštrije!</p>
<p>– Molim?</p>
<p>– To je za oštriji način. Riješit ćemo to.</p>
<p>– Tako sam i mislila.</p>
<p>A svekar se gotovo nasmijao. Nasmiješila se i ona dok su pili kapučino i sok. Mužu žena, svekru snaha, ženama djeverova jetrva. Zaista za osmijeh.</p>
<p>I svekar se sjeti.</p>
<p>Maločas je vodio razgovor s jednim od svojih najbližih ljudi koji se žestoko založio za nekog ko je bio prokazan u vrlo važnoj oblasti života.</p>
<p>– Nije to tako – kazao mu je taj.</p>
<p>– Svi izvještaji govore da jeste.</p>
<p>– Znam, ali ima tu i preuveličavanja.</p>
<p>– I šta predlažeš?</p>
<p>– Pustiti ga. On će istjerati stvar na čistac.</p>
<p>– Svi kažu da je to propast. Nema im spasa.</p>
<p>– Pretjeruju. On zaista ima dobru ideju, potrebno je samo još malo vremena…</p>
<p>– Vidim da mu vjeruješ. Šta je on tebi?</p>
<p>– Šurjak. Inače, u potpunosti je naš čovjek. Ne bi učinio nešto protiv, nema tog iznosa. Zaista je odan i sposoban.</p>
<p>– Iznosili su se otud poprilični iznosi.</p>
<p>– I to je pretjerana priča. Smještena. Sve se nekako previše namjestilo…</p>
<p>Kao da se najednom probudio.</p>
<p>Snaha ga je gledala upitno.</p>
<p>– Nakupilo se umora?</p>
<p>– Nije to. Nečeg sam se sjetio. Nego, da mi popričamo o nekim kućnim stvarima kad smo se ovako lijepo našli…</p>
<p>– I ovdje se osjećam kao kod kuće.</p>
<p>– To i jeste naša kuća. Tako i jeste jedino ispravno. Kuda god pogledamo, razgledamo, zapravo, svoju kuću… – nizao je s nekim zanosom.</p>
<p>I onda su počeli razgovarati jezikom koji bi malo ko razumio. Ukućani naravno, a i punci i punice, te sva ona bulumenta koja ide uz njih. I to ne sve. Samo ono što se nekako tiče i njih. Tako je to s tim jezikom.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije
Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames). – Nešto si kazao? – Ne. Pomislio. – Šta? Ako nije duboka tajna? – Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali. – Šta je to? Stih? – Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim
