fbpx

BOSANSKOHERCEGOVAČKA KNJIŽEVNA PRODUKCIJA U 2019. i 2020. (2)

Govor o bosanskohercegovačkoj, a samim tim i bošnjačkoj književnoj produkciji, u stvari, govor je o njenom nepostojanju. To nepostojanje je suštinsko iako nije apsolutno. Knjige i dalje postoje, i dalje se pišu i publiciraju, sve je veći broj “autora”, a svijet društvenih mreža, digitalne štampe i kopirnica na drukčiji način određuje kako se taj status stiče. O savremenoj bosanskohercegovačkoj književnoj produkciji promišljam sa stanovišta pomalo ciničnog i manje-više ogorčenog pogleda s čitateljske margine svog kontinuiranog ali, ipak, nepotpunog uvida u sve objavljene knjige. Rukovodimo se mišlju da je pojedine autore bolje izostaviti nego o njihovim djelima pisati “napamet”. Predstavit ću knjige koje su privukle moju pažnju, a koje su objavljene 2019. i 2020. godine, a pregled koji nudim je u dobroj mjeri reduciran, i trebao bi biti tek kopča za temeljitije preglede kojima bi se, po prirodi stvari, trebali baviti časopisi za književnost i kulturu.

 

 

Piše: Almir ZALIHIĆ

Opća erozija egzistencijalnih i etičkih, političkih i nacionalnih, socijalnih i kulturno-estetskih vrijednosti zbog specifične postratne situacije u Bosni i Hercegovini gotovo da je dovela znatan dio suvremene poezije na samu ivicu postojanja. To se moglo zapaziti najprije po snažno izraženoj težnji ka mehaničkoj obnovi izvjesnih odlika tradicionalnog pjesništva, posebno različitih formi vezanog stiha, dok su nacionalne i vjerske teme često opjevane u retoričkom maniru patrijarhalne prošlosti i budničkog, odnosno tužbaličkog tona postromantičarske poezije.

Istovremeno, kriterij brojnih izdavačkih kuća – s časnim izuzecima – podlijegao je nevjerovatnom bagateliziranju poetske riječi, utrkujući se (naravno, uz sponzorsku dovitljivost često potpuno anonimnih autora) u plasiranju raznih oblika “domoljubne” patriotsko-vjerske ili folklorne poezije, koja je, po pravilu, također dobijala i brojne pohvale, pisane i nepisane, objavljene ili tek izgovorene, naravno, ondje gdje treba.

A šta je najzanimljivije u pjesničkoj produkciji prethodne dvije godine?

Posljednje godine u bh. književnosti bile su na izvjestan način obilježene dominacijom postmodernizma. Iako je ovaj pojam širok, kao i sama orijentacija koju imenuje, očigledno je da se naša književna produkcija mijenja sukladno tokovima u regionalnoj, ali i svjetskoj književnosti. Najbolji primjer za to pružaju proze Zlatka Topćiča, Darka Cvijetića, Almina Kaplana, Nedžada Ibrahimovića, Jasne Šamić, Izeta Perviza, Faruka Šehića, i, neizostavno, Dževada Karahasana.

Koje najvažnije karakteristike posjeduju prozne knjige objavljene 2019. i 2020. godine?

Prije svega, one više no ikada do sada teže objedinjenju kreativne i hermeneutičke dimenzije, opirući se uobičajenim definicijama umjetničko-jezičke djelatnosti, što je omogućilo ne samo promjenu njezinog žanrovskog statusa u odnosu na naslijeđeni žanrovski sistem nego i isticanje njenog autopoetičkog karaktera. Nije to tek puki larpurlartistički eksperiment bh. prozaista niti je to smišljeni pokušaj radikalnog proširivanja granica književnosti i govora o njoj, već je to potpuno individualizirani pokušaj da književnost postane nešto Drugo i Drugačije – ne napuštajući, ipak, suštinu svoga Bića.

Ako je povijest roman koji se dogodio, a roman povijest koja se mogla dogoditi (ova definicija se često olako pripisuje braći Goncourt, iako u izvornom obliku potiče iz Aristotelove Poetike), onda je 28.06.1914. Zlatka Topčića roman koji se dogodio. Naime, autor romana, vrsni pripovjedač, dramski pisac i scenarista Zlatko Topčić, odlučivši se za temu sarajevskog atentata, nije vjerojatno ni slutio da će ispisati restauraciju jednog povijesnog vremena, grada Sarajeva, grada slučaja, grada kapisle, te da će čitaocima pokloniti hroniku o našim naravima i zabludama, roman o nestaloj, a ipak prisutnoj mentalnoj slici. Radnja romana 28.06.1914. počinje u 10:50, a završava se u 10:58. U tih “osam minuta” smještena je Povijest koja ne prestaje “pretvarajući opšte podatke i ideje zvanične historije u priču o običnim i neobičnim ljudima Sarajeva i Bosne” (Pobrić). Topčićev roman podriva, rastače, demitologizira fakte zvanične, forsirane, politizirane i ideologizirane historije, ispisujući vrlo uvjerljivu priču o unutrašnjem tkivu Bosne, koje je, uvijek, u svojim dubinama i finesama složenije od nametnutih stereotipa. Kombinirajući faktografiju i fikciju, poziciju svevidećeg pripovjedača, zapise poznatih i manje poznatih hroničara, psihološki uvid u moguće stanje svijesti likova, autor gradi jedan drugi, novi prostor, čiji stanovnici često djeluju poput sjena, kao što i priliči duhovima (avetima) prošlosti. Rezultat toga nije u cijelosti završena “priča” rađena sfumato tehnikom jer, uprkos zaokruženosti i tehničkoj (spisateljskoj) perfekciji, utisak je da je to, s obzirom na “obilje” materijala i izobilje mašte i talenta, mogao (da li i trebao) biti znatno opsežniji roman, samim tim što je riječ o vrlo rijetkoj biljci u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Ipak, dogodi(l)o se; i roman i povijest. Na radost čitalaca željnih nadasve empatije.

Roman Schindlerov lift Darka Cvijetića sačinjen je od 32 poglavlja / fragmenta, a ostvaren je kao niz ispovijesti koje pisac povjerava naratoru. Knjiga je za vrlo kratko vrijeme doživjela nekoliko izdanja u regionu, te je ovjenčana književnom nagradom “Fric” / Miroslav Krleža. U Schindlerovom liftu Cvijetić predočava sudbine stanovnika crvenog, trinaestospratnog solitera u Prijedoru, vješto ih ispreplićući s društvenom hronikom od useljenja, pa ratnih godina, do poslijeratnog perioda koji živimo.

U opisivanju svojih protagonista Darko Cvijetić služi se raznim tehnikama, od taksativnog nabrajanja tragičnih imena, tragičnih događaja, crnohumornih anegdota, do poetiziranih slika socijalne ekspanzije sedamdesetih godina prošlog vijeka, te razorno preciznih opisa stanovnika solitera / vertikalnog sela, koji je postao groblje svekolikoj različitosti u ratnom vihoru u kome većina tlači manjinu, u kome mitomanija postane normalnost. Devedeset sedam stranica “Schindlerovog lifta” ulijeva stanoviti optimizam (ne i lagodu) i nadu da se bosanskohercegovački roman ne boji vremenskih i prostornih dimenzija, da se ne boji najproblematičnijih tema naše nedavne prošlosti. U Cvijetićevom romanu teče život, ali se smrt ne zaobilazi. Roman je to u kome se ne nude iznenađenja. Sve teče po slijedu koji je koliko logičan toliko i motiviran onim pokretačima kojima Cvijetić daje poseban status, a ipak riječ je o neočekivanom i neobičnom djelu koje se ne zadovoljava samo aparatnom pozicijom i distancom spram dogođenog. Romanopisac uranja u tamnu vodu, ali ne da bi zaboravio, nego, naprotiv, da zatamnjeno izroni na dnevnu svjetlost i da mu dodijeli funkciju iskustvenog mišljenja i drukčijeg senzibiliteta.

Cvijetić je pažnju privukao i romanom Što na podu spavaš?, knjigom posve hibridne strukture. To je još jedan od pokušaja prikaza bosanskog rata 1992–1995, a spominje se i Drugi svjetski rat. Govori se o spaljivanju u logorima, ubijanju, maltretiranju. Knjiga o nasilju i boli. Sasvim je logično da su se ljudi našli zbunjeni, manje je logično kako su se lahko i brzo odnosi između ljudi promijenili. Što na podu spavaš? je roman o teškim vremenima i malim ljudima koji su bili nečiji susjedi, nečije obitelji, a koji su za / zbog nečije ideologije ubijali i ginuli.

Početak romana Tamo neko leži Nure Bazdulj-Hubijar obećava izrazito napetu i duboko emocionalnu priču o ljudima koje je historija primorala da žrtvuju veze sa svojim bližnjima i izgube sami sebe spašavajući se od smrti. S osjećajem gorke nelagode, ovaj roman postavlja pitanje o tome šta je ustvari čovjekov identitet? Da li smo to što jesmo po rođenju ili su ipak okolnosti pod kojima smo živjeli to što nas oblikuje i stvara, te, konačno, treba li nam uopće istina s kojom nećemo znati živjeti? Sa takvim pitanjima stoje jedan drugome beskrajno blizu i istovremeno beskrajno daleko Daniel Maestro, otac koji to nije bio, i Isak Maestro, sin koji to ne može biti, a jedino što djeluje nadrealnije od samog zapleta ove priče jeste činjenica da je bazirana na stvarnim događajima.

Husein Dervišević u romanu Cross-Road Blues na veoma originalan način koketira s postmodernizmom, avangardom, dekonstrukcijom. U autobiografskom romanu Cross-Road Blues ne vidimo jasno Bihać, ali ga prepoznajemo po likovima, u ambijentu i događajima. U romanu nema pucanja. Sve se dešava u gradu, dešava se čovjeku, dešava se ljudima. Ova je knjiga neobična i po tome što nudi neobičnu antiratnu sliku.

U romanu Slika od million dolara Bisera Suljić Boškailo istražuje tamne strane ljudske prirode u fantazmagoričnoj situaciji potrage za dokazima da glavna junakinja posjeduje sliku vrijednu milion dolara. U potrazi za dokazima da je slika originalni rad Egona Šilea, glavna junakinja romana, Bibi, nailazi na brojne prepreke i razočarenja, što je navodi na brojna preispitivanja, ali i jačanje vlastitog duha, što rezultira istrajnošću, upornošću i samouvjerenošću. Neizvjesnost koju spisateljica forsira od početka pa do samog kraja knjige daje poseban naboj i draži znatiželju pa se roman, i pored prilične obimnosti, čita gotovo u dahu. Cilj je naratora dokazati vlastitu realističnost, tj. istost vlastitog promatranja sa stvarnošću, a to ostvaruje dosljednim ukazivanjem na nerealističnost Bibine romantične vizije stvarnosti. Priča se kritički odnosi prema doživljaju realnog svijeta i stalno upućuje na diferenciju između pukog pripovijedanja i pripovijedane zbilje, a pritom se odnosi čas na jedno, čas na drugo. Ili, sistemsko-teorijski rečeno, pripovijedanje se u svom samoodnosu prebacuje između autoreferencije i heteroreferencije tamo-amo, pa se, uz pomoć te diferencije, i potvrđuje.

Ljubica Ostojić se u knjizi priča Vještičija posla kreće po drastično minimiziranom prostoru ljudskosti – nove osjećajnosti i totalne ontičke iscrpljenosti pojedinca svedenog na karikaturu opstojnosti u svijetu koji ni po čemu nije njegov. Pune razmjere dehumanizacije i alijenacije mogu se, izgleda, najbolje savladati i izraziti u medijumu “preživljenosti vlastitog života” – čemu je ambijent samoće i svođenja računa kud i kamo bliži nego buka i bijes aktualnog okruženja.

Roman Emine Smailbegović Via appia ne povlađuje ni jednoj od savremenih ideoloških niti književnih moda, koje su literaturu ugušile efikasnije nego što je to uspjela bilo koja totalitarna ideologija. Via Appia nije roman o ratu, iako se u određenim segmentima dotiče teme rata i oponira mišljenju da mlade generacije koje nisu proživjele to iskustvo rat nije dotaknuo. U dobu u kome su virtuelni svijet i površnost doživjeli svoj trijumf teško je ali i bitno pronaći sebe. Sve je naizgled transparentno, a u toj posvemašnjoj vidljivosti ostajemo bez onog najintimnijeg. Roman Via appia je samorefleksivan i parodijski narativ, a ipak sebe pokušava da ukorijeni u onome što se s refleksivnošću i parodijom nalazi u kratkom spoju: u historijskom svijetu. Tradicija je dovedena u pitanje, naše vrijeme u budućnost ne gleda, a dijalog s prošlošću odbija.

Dramski tekst Ničji i svačiji Zlatka Topčića ovjenčala je nagrada “Alija Isaković”. To je drama otvorene poliperspektivne strukture, u kojoj odnos između likova postaje sve složeniji, a komunikacija između autora i recipijenta sve indirektnija. Topčić rafinirano otvara pitanja o složenim odnosima između fikcije, stvarnosti i čitaoca / gledaoca, autobiografije, govorećeg subjekta i autora, o “slijepim mrljama” ideološkog polja moći i proizvođenju “stvarnosti” kao mjesta egzercira totalizirajuće autoritarne političke volje.

Roman Almina Kaplana Meho privukao je iznimnu pažnju čitalaca, kako u Bosni i Hercegovini, tako i Hrvatskoj. Priča je to o poslijeratnoj svakodnevici bošnjačkih povratnika na Dubravsku visoravan između Stoca i Čapljine. Ta je svakodnevica gorka i teretli jer je ispunjavaju sjećanja na rat i progonstvo te egzistencijalna muka koja zahtijeva mnoge kompromise.

Riječi moraš da ispuniš svojim bićem: inače nisu. U izvjesnom smislu, to je suština knjige Dubravske priče Almina Kaplana. To je svojevrsna hronografija u kojoj je vrijeme špiglo u kome se ogledaju prizori iz života, poput bljeskova epifanijskih slika što ih vidimo i prepoznajemo samo ako signaliziraju nešto skriveno, odsutno, uklonjeno. Te su slike poput ožiljaka, jer upućuju na udarce i oruđa koja su ih izazvala, vrijeme kao metafora postojanja, kao dokaz trajanja, kao presjecište individualne spoznaje i kolektivnog iskustva, kao činjenica neovisna o našem izboru.

A sve to dešava se u geografskom prostoru Dubravske visoravni kroz priče o različitim događajima, stvarnim i fiktivnim ličnostima koje u njima sudjeluju, kroz etape burne, specifične, reklo bi se, i egzotične historije ove regije, ali i sadašnjice, svakodnevice. Jedna od dominantnijih tema ovih priča je život povratnika. Nasilno izgnanstvo i dobrovoljni povratak definiraju okvir u kome žive junaci ovih priča. Svakodnevna borba i briga za elementarnu egzistenciju, kao i neki drugi važni, gotovo ritualni elementi koji formiraju jedinstvenost ovog fantazmagoričnog i metaforičkog pripovjednog svijeta i prostora, iskustvom koje jezik i priča cijede iz vremena kroz formu novosagledane dijalektike trajanja karakteristike su Kaplanovog narativa.

Roman Izvedeni iz kičmi Amile Kahrović-Posavljak ljubavna je priča u ambijentu devastiranog poratnog Sarajeva. To je pripovijest o svijetu utonulom u besperspektivnost, sumornost, turobnost, zatvorenost, a koji je uvijek spreman da surovo kazni one koji pokušavaju da iz njega izađu.

Roman Isijavanje Namika Kabila priča je o čovjeku, povratniku, koji želi prodati kuću, a kuća mu ne da da to učini. Emigrant Besim vraća se iz Švedske u rodnu Hercegovinu, u scenografiju davnih uspomena za koje vjeruje da mu više ne mogu ništa. Kuća je na mjestu i čitava, ali isijava kao da je zgarište. Ta žerava nema veze s vatrom koju je moguće ugasiti, nego s onom neugasivom – vatrom pripadnosti i vlastitog postanka – koja tinja uvijek na istom mjestu, tamo odakle su čovjeka iščupali da bi ga presadili drugdje. Kuća se zbog naraslog čempresa Besimu čini manjom nego prije, a svaka od ostavljenih ljubavi sada se čini još većom: i ljubav prema majci, koja se iz progonstva nije vratila za života, i nekoć zabranjena ljubav prema ženi koja nosi crninu zbog brata stradalog u ratu, i sve one manje ali jednako neugasive ljubavi prema pejzažima, mirisima, okusima i drugim osjetilnim kodovima zavičaja i odrastanja. Namik Kabil u ovom romanu koristi različite postupke balansirajući između filma, scenarija, ekspresionističkog proznog diskursa pretačući stvaralački materijal u jezik autentičan, škrt, precizan a opet prebogat aluzijama i metaforama.

Kuća Teodore K. Nedžada Ibrahimovića izvrstan je roman o uzrocima zla, o ljudskim sudbinama koje se isprepliću u najčudnovatijim okolnostima, koje poput riba čekaju kamo će ih struja odnijeti. Nedžad Ibrahimović ispisao je nadrealnu sliku koja je savršen odraz stvarnoga svijeta… Nakon što osoblje napusti bolnicu za mentalno oboljele smještenu u idiličnoj prirodi, bolesnici i izbjeglice koji su se u njoj našli moraju nekako organizirati svoj život. U prividnome miru, na mjestu gdje su oboljeli zdraviji od onih izvan bolničkoga kruga događaju se ljubavi i smrti, bolesti i životne radosti, sve ono što život čini svakodnevnim, dok vani, u neposrednoj okolici, bjesni posljednji evropski rat.

Roman Vahida Klopića Šezdeset sedam dana magle događa se na prostoru Sjedinjenih Američkih Država i Bosne i Hercegovine. Vrijeme događanja je sadašnje, ali se autor retrospektivno bavi i događajima iz prošlosti. Tematika romana je osvajanje Mjeseca kao naučni poduhvat i pohod na Mjesec kao legenda i ljudska uobrazilja. Kroz sve to se provlači dvostruka ljubavna priča, jedna američka i jedna bosanska, američka je sjećanje na prošlost, a bosanska je dio hronološkog toka radnje; likovi su uslovljeni tematikom, pa se u romanu pojavljuju, osim likova koji su autorova imaginacija (američki novinar, urednik američkog naučno-fantastičnog časopisa i Mujo iz sevdalinke Mujo kuje konja po mjesecu i još nekoliko epizodnih likova), i likovi iz stvarnog života: astronaut Nil Armstrong, naučnik Milivoj Jugin, režiser naučno-fantastičnih filmova Stenli Kjubrik – kao likovi s kojima se vodi izmišljeni intervju s ciljem da se rasvijetli misterija osvajanja Mjeseca. S obzirom na tematiku romana, u njemu su, s osjećanjem za mjeru, data i politička gledišta o hladnoratovskim odnosima na relaciji Vašington–Moskva. Inače, najveći dio radnje odvija se u Sarajevu, utonulom u mističnu maglu dugih šezdeset i sedam dana.

Lice iste žene  Džemaludina Latića knjiga je o ljudima koji ni po cijenu gubitka života ne odustaju od vlastitih uvjerenja. Latić ne romantizira rezultate slobode za koju se borio. On ne lamentira na pogreškama post festum. Junakinje koje Latić portretira posjeduju izuzetne osobine, od mudre Kamere, koja je dva srca u grudima nosila, preko žena koje zbog poštovanja patrijarhalnih porodičnih pravila ne mogu da ostvare svoju ljubav, do savremene heroine s antičkim teretom koja nije samo majka pogubljenog heroja nesvakidašnje građanske hrabrosti nego i žrtva nepravde.

Prozni tokovi u ovim knjiga ostvaruju se mimo prepoznatljivih stereotipa i koncepcija, iako ih naša kritika još doživljava više kao svojevrsnu tekstualnu praksu nego kao klasičnu književnu produkciju, što je za prozaiste samo kompliment. Oni svoju prozu zaista ostvaruju kao međužanrovski, nadžanrovski i izvanžanrovski fenomen, pošto ona sažima i objedinjuje raznovrsne literarne i vanliterarne (paraliterarne) žanrovske strukture. Tačnije, nova proza je – ne samo u žanrovskom smislu – koncipirana prije svega kao svojevrsna ars combinatoria, kao umjetničko-jezička djelatnost zasnovana na beskrajnim mogućnostima.

Ovaj je tekst tek pokušaj da se uoči i ono što sjedinjuje raznolike motive i književne postupke, svijest književnog subjekta / pojedinca i njegov lični odnos prema vremenu u kome živi i onome koje mu je prethodilo. Zbog toga je više puta u tekstu naglašena dimenzija odnosa prema prošlosti i aktualnom trenutku, iako ta dimenzija, promatrana kroz književna djela, uvijek donosi mnogo složenije slike i suptilniji presjek vremena, tako da njihovo tumačenje podsjeća, metaforički rečeno, na razlistavanje različitih, međusobno prožetih, vremenskih i vrijednosnih slojeva.

PROČITAJTE I...

Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!