fbpx

Bošnjački leksikon: Državnost je mnogo više od datuma (2)

Mi danas ni svoju državnost ni svoju nezavisnost ne slavimo samo kao puke datume, ta dva događaja obuhvataju, prihvataju i grle sve ono što ova država jeste i što je čini Bosnom i Hercegovinom. Dan državnosti je, prema tome, prilika da se prisjetimo godišnjica značajnih događaja iz povijesti Bosne, godišnjica koje su nerijetko i same u prošlosti označavale neke nove početke

 

 

 

Pišu: Elvir MUSIĆ i Hamza RIDŽAL

Bivajući tokom svoje hiljadugodišnjosti pod raznim upravama i vlastima, Bosna i Hercegovina uspijevala je sačuvati svoj značaj, koji je nerijetko bio prešućivan, a koji se, ipak, podrazumijevao. Kao srednjovjekovna kraljevina, s vrlo bliskim vezama s ostalim kraljevskim porodicama u Evropi, i pravom sudjelovanja na viteškim turnirima, važila je za zemlju najvještijih vitezova, a kada se našla na udaru Vatikana, bila je poznata kao zemlja odlučnih i istrajnih ljudi. Pod vlašću Osmanskog carstva, koja je trajala duže od četiri stoljeća, uspijeva sačuvati značaj kao granična, krajiška država, a Bošnjaci se nameću kao vrlo kvalitetni vršitelji brojnih, nerijetko i najviših vojnih, izvršnih, diplomatskih i sudskih dužnosti.

Povlačenje Osmanskog carstva s ovih prostora označit će početak teškog razdoblja za bosanskohercegovačku kulturu, za cjelokupno naslijeđe Bosne i Hercegovine i njenih stanovnika, posebice Bošnjaka. Pa ipak, uprkos teškim prilikama, u 19. i 20. stoljeću javljali su se među Bošnjacima briljantni mislioci, naučnici, intelektualci i književnici.

Nezavisnost stečena 1. marta 1992. godine označila je novi početak, kakav je svima u Bosni i Hercegovini bio potreban, kako bi, bez stranih uplitanja, bili iskazani svi njeni skriveni i sputani potencijali i kako bi se bez ustezanja moglo istraživati i tumačiti njeno kulturno i povijesno naslijeđe.

Mi danas ni svoju državnost (25. novembar 1943) ni svoju nezavisnost (1. mart 1992) ne slavimo samo kao puke datume; ta dva događaja obuhvataju, prihvataju i grle sve ono što ova država jeste i što je čini Bosnom i Hercegovinom. Dan državnosti je, prema tome, prilika da se u okviru Bošnjačkog leksikona prisjetimo godišnjica značajnih događaja iz povijesti Bosne, godišnjica koje su nerijetko i same u prošlosti označavale neke nove početke i za Bosnu i za Bošnjake.

Nadamo se, također, da ćemo ovim tekstom čitaoce potaknuti da nastave istraživati i upoznavati se s našim kulturnim, društvenim i političkim naslijeđem.

  1. godišnjica izgradnje Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu (1530)

Povijest nam ponekad šalje kodirane poruke koje možemo odgonetnuti tek ako prikupimo dovoljno informacija o svojoj prošlosti i povežemo ih u sistem. Tek se tada pred nama ukaže slika koja nas podsjeća da je malo slučajnosti u životu i da je zbilja to što mi ponekada, ne posjedujući dovoljno informacija o svim detaljima ugledanog mozaika, smatramo slučajnošću. Kao primjer možemo navesti podatak da je one godine kada se rodio spomenuti Ferhad-paša Sokolović, u Sarajevu pod pokroviteljstvom njegovog prethodnika na položaju bosanskog sandžakbega Gazi Husrev-bega (1480–1541), izgrađena Begova džamija. Trenutak izgradnje ove džamije, zabilježen 1530. godine, Bošnjacima je otkrio gdje se nalazi srce Sarajeva.

I Ferhad-paša i Husrev-beg su, zahvaljujući vojnim uspjesima i iskazanoj hrabrosti, ponijeli titulu gazije. Obojica su dali sagraditi veleljepne džamije kakvim se danas dičimo i obojica su ukopani u haremima svojih džamija, iako ih je smrtni čas zadesio daleko od njih. U unutrašnjosti i okolini Gazi Husrev-begove džamije odvijat će se neki od najznačajnijih događaja u povijesti Bosne i Hercegovine. Među njih slobodno možemo ubrojiti i jedan bajram-namaz klanjan u ovoj džamiji, a koji je direktno emitiran putem televizije. Možda se čitaocima mlađe dobi ovo svrstavanje tog događaja među značajnije događaje vezane za Gazijinu džamiju učini pretjeranim, ali stariji čitaoci dobro znaju šta je to značilo u tom trenutku i kakav je osjećaj radosti u trenucima praćenja tog prijenosa ispunjavao Bošnjake muslimane. Taj trenutak ujedno će označiti i nastavak hrabrog koračanja Islamske zajednice u javni prostor, koji joj je do trenutka održavanja koncerta ilahija i kasida u sarajevskoj “Zetri” 1990. godine bio ili zabranjen ili dobrano ograničen. Dakle, ove godine se navršava 30. godišnjica oba ta događaja.

  1. godišnjica Karađoz-begove vakufname (1570)

Prošetate li Mostarom, naići ćete na brojne zadužbine naših predaka. Grad na Neretvi i danas krase vakufi Ćejvan-ćehaje, Koski Mehmed-paše, Derviš-paše Bajezidagića, Nesuh-age Vučjakovića i, posebno, jednog od najvećih legatora Hercegovine Muhamed-bega, po kojem se danas zove mostarska medresa. Zbog svoje naočitosti poznat i kao Karađoz-beg (mrkooki), sin velikog vezira i brat sandžakbega, rodio se, kako to Hivzija Hasandedić bilježi, u Bijelom Polju kod Mostara.

Iza sebe je ostavio brojne zadužbine, među kojim se posebno ističu džamija i medresa. Njegov vakuf još čine i mekteb, biblioteka, imaret i musafirhana u Mostaru, mesdžid u Potocima, dva mekteba u Konjicu i Potocima, četiri mosta u Konjicu, na Buni i dva na Lištici, te po jedan han u Konjicu i Mostaru. Za izdržavanje navedenih ustanova zavještao je 42 trgovačka dućana u mostarskoj čaršiji, šesnaest tabhana blizu imareta, u kojima posluju kožari (tabaci), šest mlinica i dvije stupe za valjanje sukna u selu Knešpolje u nahiji Blato, osam mlinica i dvije stupe na izvoru Bune, nešto zemlje u Mostaru i Knešpolju i 300.000 osmanlijskih dirhema u gotovom.

  1. godišnjica rođenja Džemaludina Čauševića i Safvet-bega Bašagića i 120. godišnjica Behara

Dvojica intelektualaca čije je djelovanje bitno odredilo noviju povijest bošnjačkog naroda rodila su se 1870. godine. Reisul-ulemu Džemaludin-efendiju Čauševića, rođenog u Arapuši pored Bosanske Krupe, i Safvet-bega Bašagića, sina Ibrahim-begovog, rođenog u Nevesinju, krasit će borba za definiranje bošnjačkog identiteta i očuvanje kulturne i vjerske posebnosti Bošnjaka. Današnji specifični doživljaj islama kojim se Bošnjaci mogu ponositi utemeljen na tolerantnom odnosu prema drugom i drugačijem, distanciranosti od svakovrsnih radikalizama i ekstremizama i otvorenosti prema svakom čovjeku kao najsavršenijem djelu Božije volje i veličanstvenosti, dobrim dijelom imamo zahvaliti upravo odlučnosti reis efendije Čauševića, koji je imao snage takav doživljaj islama braniti od radikala, i predanosti Safvet-bega u upoznavanju Bošnjaka s vrijednošću vlastite kulture.

Obojici je zajedničko i to što su znanje i najviša naučna zvanja stjecali izvan domovine. Džemaludin-efendija je, nakon medrese u Bihaću, pravni fakultet završio u Istanbulu 1887. godine, a Bašagić je zvanje doktora nauka stekao u Beču. Povezuje ih i ljubav prema poeziji. Bašagić je prevodio poeziju i Heinricha Heinea, i Hafiza Širazija, i Omera Hajama, ali i bošnjačkih pjesnika turskog, perzijskog i arapskog izričaja, a Čaušević se, još u studentskim danima, susreo s neprolaznim djelom Dželaludina Rumija, Mesnevijom, i prihvatio je kao jednu od zvijezda vodilja u svom aktivnom životu. Zapisano je da je na njegovoj inauguraciji, dodjeli Menšure, sarajevskim ulicama posljednji put poj naja proslavio imenovanje najvišeg vjerskog dužnosnika u Bosni i Hercegovini. Poveznicama tu nije kraj. Bašagić je pokretao časopise za kulturu i društvo, osnivao kulturna društva i predsjedavao Bosanskim saborom, a Čaušević se u tim časopisima oglašavao. Pisao je, naprimjer, u Beharu, koji je Bašagić zajedno s Mulabdićem i Nuri Hadžićem pokrenuo sada već davne 1900. godine. Behar je bio izuzetno kvalitetan odgovor na nasušnu potrebu Bošnjaka toga doba.

Osnovao je Bašagić i društva Gajret, El-Kamer i Muslimanski klub, te pokrenuo i časopis Ogledalo. Dijelila su ova dvojica intelektualaca i prosvjetitelja sudbinu svoga naroda i bivali sječeni mačem iskušenja svoga vremena. Predavali su arapski jezik na Velikoj sarajevskoj gimnaziji. Zbližavala ih je i odlučnost. Bašagić nije htio posustati u svom prosvjetiteljstvu, zbog čega je najvjerovatnije ostao i bez posla, a s vremenom i bez imetka. Svijet prolaznosti napustio je 1934. godine u oskudici. Čak je bio prisiljen prodati i svoju biblioteku, koja je na koncu završila u Bratislavi. Čaušević nije pristao na diktat vlasti kojim je ukinuta autonomija Islamske zajednice i njeno sjedište prebačeno u Beograd. Godine 1930. podnio je ostavku jer nije želio biti ničiji instrument. Zajedničko im je i to da su obojica ukopani u haremu Begove džamije.

  1. godišnjica smrti Habibe Rizvanbegović Stočević

Bosanskohercegovačka književnosti ispunjena je vrijednim književnim djelima napisanim ne samo na maternjem bosanskom nego i na turskom, perzijskom i arapskom jeziku. Dosadašnja istraživanja pokazala su da je više od šest stotina pisaca, pjesnika i naučnika ovdašnjeg porijekla zastupljeno u raznim antologijama osmanskog pjesništva, spomenicama pjesnicima te djelima o historiji osmanske, perzijske i arapske književnosti. Divanska književnost, koju su na spomenutim istočnim jezicima stvarali velikani poput Derviš-paše Bajezidagića, Fevzija Mostarca, Ahmeda Hatema Bjelopoljaka, Sabita Alauddina Bosanca, Sulejmana Mezakije, Zijaije Mostarca, Hasan Kaimi Babe, Mejlija Guranija, Ali Dede Bošnjaka, istinsko je bogatstvo bošnjačkog naroda, ali i sredstvo pomoću kojeg se mogu graditi i razvijati kvalitetni odnosi s narodima turskog, perzijskog i arapskog govornog područja.

U tom književnom bogatstvu nailazimo i na jednu vrlo zanimljivu pjesnikinju spomenutu u djelu o najpoznatijim ženama, a riječ je o rođenoj Stočanki, kćerki Ali-paše Riznabegovića, Habibi Rizvanbegović Stočević. Iako se rodila u bogatoj porodici slavnog oca, ovu pjesnikinju život nije mazio. Štaviše, još je u ranoj mladosti, a nakon pogubljenja Ali-paše i svojevrsnog izgona njegove porodice iz rodnog kraja, napustila Stolac. Najprije se nastanila u Sarajevu, a potom u Istanbulu, gdje je umrla 1890. godine, u 45. godini života.

U Istanbulu se istakla svojim pjesmama koje odišu divanskim temama, zovu ljubavi koju je teško ograničiti okovima materijalne prolaznosti i razgraničiti od duhovne neprolaznosti. Koliko je bila popularna u Carigradu dovoljno govori podatak da ju je Mehmed Zihni spomenuo u svojoj spomenici poznatim ženama. (Nastavlja se)

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!