fbpx

BH. KNJIŽEVNA PRODUKCIJA U 2019. i 2020. (1)

Govor o bosanskohercegovačkoj, a samim tim i bošnjačkoj književnoj produkciji, u stvari, govor je o njenom nepostojanju. To nepostojanje je suštinsko iako nije apsolutno. Knjige i dalje postoje, i dalje se pišu i publiciraju, sve je veći broj “autora”, a svijet društvenih mreža, digitalne štampe i kopirnica na drukčiji način određuje kako se taj status stiče. O savremenoj bosanskohercegovačkoj književnoj produkciji promišljam sa stanovišta pomalo ciničnog i manje-više ogorčenog pogleda s čitateljske margine svog kontinuiranog ali, ipak, nepotpunog uvida u sve objavljene knjige. Rukovodimo se mišlju da je pojedine autore bolje izostaviti nego o njihovim djelima pisati “napamet”. Predstavit ću knjige koje su privukle moju pažnju, a koje su objavljene 2019. i 2020. godine, a pregled koji nudim je u dobroj mjeri reduciran, i trebao bi biti tek kopča za temeljitije preglede kojima bi se, po prirodi stvari, trebali baviti časopisi za književnost i kulturu.

 

Piše: Almir ZALIHIĆ

Opća erozija egzistencijalnih i etičkih, političkih i nacionalnih, socijalnih i kulturno-estetskih vrijednosti zbog specifične postratne situacije u Bosni i Hercegovini gotovo da je dovela znatan dio suvremene poezije na samu ivicu postojanja. To se moglo zapaziti najprije po snažno izraženoj težnji ka mehaničkoj obnovi izvjesnih odlika tradicionalnog pjesništva, posebno različitih formi vezanog stiha, dok su nacionalne i vjerske teme često opjevane u retoričkom maniru patrijarhalne prošlosti i budničkog, odnosno tužbaličkog tona postromantičarske poezije. Istovremeno, kriterij brojnih izdavačkih kuća – s časnim izuzecima – podlijegao je nevjerovatnom bagateliziranju poetske riječi, utrkujući se (naravno, uz sponzorsku dovitljivost često potpuno anonimnih autora) u plasiranju raznih oblika “domoljubne” patriotsko-vjerske ili folklorne poezije, koja je, po pravilu, također dobijala i brojne pohvale, pisane i nepisane, objavljene ili tek izgovorene, naravno, ondje gdje treba.

A šta je najzanimljivije u pjesničkoj produkciji prethodne dvije godine? Krenimo sa poezijom.

Pisati u sonetnom “kalupu” da­nas gotovo neizostavno znači uključiti se u onu vrstu manirističke književne i intelektualne igre koja znači poništiti kliše Nihil sub sole novum / Ništa novo pod suncem, i samim tim pokazati mnoštvo raznorodno impostiranih i karakterističnih visokoin­dividualiziranih poetskih osobnosti koje nas primoravaju da uskliknemo: Konačno nešto novo pod suncem poezije! Tu vrstu usklika zaslužio je Nebeski nomad Amira Brke.

Lirski subjekt koji čujemo u ovim sonetima posjeduje temeljnu dvojnost; s jedne strane, kroz pojedine sonete ili for­malno nerazdijeljene cikluse razaznajemo mnoštvo izvrsnih poetsko-jezičkih osobenosti koje pokazuju iskorak spram tradicionalnog poetskog uzusa, dok se, s druge strane, na planu cjeline uspostavlja eminentni pjesnički svijet koji svoju bogatu rešetku, premda fragmentarnu, am­biciozno rasprostire na gotovo sve civilizacijske sfere ne bi li ih mapirao i prevrednovao “tihim alatima” poezije još uvijek pisa­ne velikim slovom. Dakle, lirski subjekt tretira mnoštvo filozofskih, psiholoških, socioloških, mitskih i literarnih fascinacija te na toj osnovi stvara posve samosvojni estetski organizam. Ovako konstruirana, moćna logika Brkinog stvaralaštva je višeslojna, uzbudljiva, kompleksna, nadrasta svjetonazor i korespondira s duhom koji nije limitiran. Grad je jedan od bitnih toposa poetike Amira Brke: bilo da se radi o polisugradu labirintičnomšto zrcali (Borhes), ili poput Pesoinog Lišboe, Ruževičeve Varšave, Šalamunove Ljubljane, ili Aleksandrije Konstantina Kavafisa.

Brkina poetska dekonstrukcija grada / Tešnja u poemi San o gradu pokazuje da nema identiteta koji bismo mogli nazvati isključivo svojim, jer je grad nalik mreži u koju su upletene različite vanjske silnice, i gotovo je uvijek u zavisnosti od drugih identiteta, a njihova brojnost podiže skalu uspješnosti, trajnosti i dugotrajnosti, množinu ljubavi koju isijava i upija u sebe.

Pjesnička knjiga Asmira Kujovića Nestorov pehar uveliko raskida s dominantnom poetikom svjedočenja i ratnog, preciznije rečeno, antiratnog pisma, kao i s postmodernim distopijama. Kujovićeve pjesme lišene su naplavina kitnjavosti i svih bolećivo-sentimentalnih, ili, pak, trivijalno-patriotskih floskula i terminanti. Primordijalni napor je usmjeren da se prodre u srž stvari i esenciju trenutka jer književnost uvijek govori o nekom vremenu, a njezin smisao je da postoji mimo svakog vremena ili za sva vremena. Jezik Kujovićeve poezije, kad više, kad manje, opire se jeziku racionalizacije. U njegovim pjesmama uvijek postoji višak nadrealnog ili hermetično-zaumnog karaktera. Ako se ne može racionalizirati, jer i sam odbija da racionalizira ono što nagovještava, taj višak nas vodi u zonu slutnje i pokrenutog, mogućeg smisla, u koji nas drugi jezički oblici ne mogu odvesti. Dakle, samo nas poezija može približiti gustim značenjima sufijske duhovnosti i transcendentalnim suštinama koje iz nje proističu.

Za poeziju današnjeg doba svojstveno je odsustvo strogo formuliranih pjesničkih škola, pokreta ili pravaca, odnosno ukidanje momenata inovacije i negacije u korist renovacije. Upravo na ovaj način pjesnici upisuju vlastito poetsko pismo u neki od tradicijskih kodova, dok se figura pjesničkog subjekta ili javlja kao omekšalo, rasplinuto ja, neka vrsta iluminacije koja iznutra osvjetljava tekst palimpsest, kao višestruki “nomadski” ili travelling subjekt, ili se, pak, teži nekoj vrsti njegovog novouspostavljanja. U tom smislu, knjigu Nesvrstane pjesme Mehmeda Begića karakterizira izrazito naglašena poetička samosvijest, što, između ostalog, znači i da je, uglavnom, okrenuta unutra, prema sebi, sopstvenim pitanjima i nedoumicama, a manje prema vani. Ona je iskaz složenog ljudskog iskustva koje uključuje sve, od oživljavanja neposredne stvarnosti do intuitivnih, a opet veoma dubokih određenja spram kulture, a posebno literature kojoj pripada. Dakle, u tom poetičkom pristupu najmanje je eruditne poezije, poezije koja pjeva i saopćava naučeno znanje, a najviše je emotivnih grčeva, psiholoških i etičkih lomova. Mehmed Begić je eklatantan (zajedno s još nekoliko vrsnih pjesnika svoje generacije) predstavnik poetičkog koncepta koji, uz iskazivanje najosnovnijih manifestacija života i njegove životodajne emocionalno-čulne dimenzije, uključuje u sebe različite intonacije i promjenjive perspektive.

Knjigu Derviša Palića Zapisi iz huka vremena recenzenti preporučuju tekstom: “Knjiga Derviša Palića predstavlja izuzetno zanimljivo i vrijedno poetsko djelo koje zaslužuje da bude uvršteno među djela najboljih bosanskohercegovačkih savremenih pjesnika u egzilu”. Palić u ovoj stihozbirci tretira smrtnost i prolaznost ljudskog života opterećenog nemilosnom svakodnevicom aktuelnog doba u kome dominira poriv za stjecanjem isključivo materijalnih vrijednosti.

Fadila Nura Haver se knjigom Tuđa knjiga potvrdila kao jedan od najizdašnijih proizvođača slika u suvremenoj bosanskohercegovačkoj poeziji. Ova knjiga je u znaku preobražavanja realističkih slika u kojima namjerno prepoznajemo i nešto što možemo zvati realističkom skepsom, koja je kod ove pjesnikinje usmjerena prema svemu, od književnosti i tradicije do stvarnosti i dominantnih jezičkih mehanizama. Alogične slike i neočekivane metafore, incidentni jezik i ekskluzivni obrti upućuju na mobilnost pjesničke predstave s poetičkim zaleđem koje se najavljuje, razvija i na kraju potpuno oblikuje. Naime, čitanje ove poezije otkriva kako se u njoj, poslije početnih relacija s (neo)realističkim iskustvom, vrši neprestana postmodernizacija izraza sve dok postmoderni horizont ne postane ovladano iskustvo. Uporedo s ovim, i pjesnikinjina razorna skepsa, mada nastajala na sličnim, pređenim poetičkim osnovama, mijenjala je smisao. Smisao joj je, naravno, određivao kontekst.

U zbirci Opet će se pisati soneti Muje Musagića prepoznajemo ono tipično, Musagićevo, i u formalno-morfološkom, i u motivsko-tematskom sloju. U formalno-morfološkom to je Musagićev tipični govorni način slobodnog stiha koji se organizira u pjesmi tako što njega progredira uzduž pjesme semantička razrada, a ne neko zvukovno ili retoričko upustvo u užem smislu. Zbog toga bi se moglo reći da su to pjesme semantičkoga reda; njima je stalo do određene semantičke koherentnosti kojoj je itekako stalo do značenja, a ne do neke jezične igre, u bilo kojem smislu toga pojma. Već ta karakteristika, dakle, ovu zbirku udaljuje od postmoderne paradigme, ako imamo na umu samo hipnagogijske slike, a da o stilizaciji i ne govorimo. Musagićeva poezija ne može se svrstati u društvenoangažiranu, ali ona svojim alegorijski govorom i pjesničkom imaginacijom to svakako jeste. Pjesnička “iluzija” o društvu koje može biti i koje treba da bude za ljude upućuje i potvrđuje da mu je stalo. Od pjesnika – i previše.

Knjiga Hatidža Mile Stojića, koncipirana kao 19 odjeka jedne pjesme / prevoda pjesme na 19 jezika, sjećanje je na predsjednicu Udruženja “Majke Srebrenice” Hatidžu Mehmedović. Knjigu je likovno opremio Halil Tikveša. Ova je pjesma svojevrsni krik bola svih majki Srebrenice, svih ljudskih majki, svih unesrećenih ljudi, ali i opomena da se nigdje i nikad ne ponovi genocid poput srebreničkog.

U savremenoj poeziji mnoštvo je stilskih previranja, mnoge pjesničke struje teku uporedo, iako su u biti drukčije motivske podloge, neke su posve nove, s novim idejama; na drugoj strani stoje one kalemljene na temeljima tradicije XIX i XX vijeka, koje su savremenim izrazom dobile novi oblik, formu, pa tako i sam stilski izraz. Poezija Riza Popare pripada jednoj od tih struja, koje su svoje nadahnuće pronašle u već postojećim ishodištima, ali su joj, subjektivnim pristupom, dale umnogome drukčiji ton i značaj. Pjesnička knjiga Riza Popare simboličnog naziva Kad se pjesmi može podsjeća i nagovještava da je i pjesma (poezija) još jedno lice i još jedan svjedok čovjekovog trajanja.

Poezija objedinjena naslovom Bela nastala je u period velikih životnih lomova Gorana Samardžića, od kojih je ključni gubitak majke. Ispisujući je iz knjige živih i upisujući u knjigu mrtvih, pjesnik se oprašta rasterećen našeg dominantnog pristupa da se u bolu pokaže nesvakidašnja snaga, čini to načinom voljenog djeteta poniklog iz kuće u kojoj je ljubavi bilo dovoljno da se može izdići iznad patetike, samosažaljenja i sličnih općih mjesta.

 

PROČITAJTE I...

Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!