fbpx

Izdavački poduhvat povodom 150. godišnjice od rođenja Safvet-bega Bašagića: Izabrana djela velikog Mirze Safveta

Nijedna od knjiga iz Izabranih djela u ovoj jubilarnoj ediciji, čiji su urednici Izedin Šikalo i Hamza Ridžal, nije objavljivana u posljednjih dvadeset godina. Rubaije su posljednji put objavljene 2000. godine, Trofanda 1997, a Krakta uputa u prošlost Bosne i Hercegovine i Misli i čuvstva – ma koliko to nevjerovatno zvučalo – nikada nisu imale druga izdanja. Istina, u Zagrebu je 1989. godine otisnut reprint prvog izdanja Kratke upute u prošlost Bosne i Hercegovine, te potom i 1994. godine u Zürichu, ali ne i drugo izdanje ove studije. Dijelovi knjige Misli i čuvstva objavljivani su u nekoliko navrata, unutar različitih izbora iz Bašagićeve poezije, ali to djelo nikada nakon 1905. godine nije publicirano kao pjesnička cjelina u jednoj knjizi. Ove činjenice upečatljivo svjedoče o našoj duhovnoj lijenosti. Trebalo je proći cijelo stoljeće da objavimo druga izdanja knjiga Safvet-bega Bašagića, barda bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, pjesnika čija je pozicija unutar bošnjačke književnosti uspoređivana s onom Goetheovom u njemačkoj tradiciji.

 

Piše: Hamza RIDŽAL

U maju 2020. godine navršilo se 150 godina od rođenja Safvet-bega Bašagića, prijelomne figure bošnjačke književnosti preporodnog doba i jednog od začetnika bošnjačkog nacionalnog preporoda s početka 20. stoljeća. Tim povodom, izdavačka kuća “Dobra knjiga” iz Sarajeva odlučila je obilježiti ovaj važni jubilej izdavanjem četiri Bašagićeve knjige: njegovog pjesničkog prvijenca Trofande iz hercegovačke dubrave (1896), kojom je naviješten Bašagićev blistavi pjesnički talenat; Kratke upute u prošlost Bosne i Hercegovine (1900), naučnog djela o historiji Bosne pisanog latinicom na bosanskom jeziku; knjige Misli i čuvstva (1905), zreloj knjizi pjesama u kojoj zanesenog romatičara iz Trofande vidimo u sasvim novom svjetlu; te Bašagićev prijevod Rubaija (1928) Omera Hajjama.

Kroz četiri navedena naslova “Dobra knjiga” Bašagića predstavlja ne samo kao pjesnika već i kao naučnika i prevodioca, kako bi ukazala na značaj njegove figure u ukupnoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj kulturi. Nijedna od knjiga iz Izabranih djela u ovoj jubilarnoj ediciji, čiji su urednici Izedin Šikalo i Hamza Ridžal, nije objavljivana u posljednjih dvadeset godina. Rubaije su posljednji put objavljene 2000. godine, Trofanda 1997, a Krakta uputa u prošlost Bosne i Hercegovine i Misli i čuvstva – ma koliko to nevjerovatno zvučalo – nikada nisu imale druga izdanja.

Istina, u Zagrebu je 1989. godine otisnut reprint prvog izdanja Kratke upute u prošlost Bosne i Hercegovine, te potom i 1994. godine u Zürichu, ali ne i drugo izdanje ove studije. Dijelovi knjige Misli i čuvstva objavljivani su u nekoliko navrata, unutar različitih izbora iz Bašagićeve poezije, ali to djelo nikada nakon 1905. godine nije publicirano kao pjesnička cjelina u jednoj knjizi. Ove činjenice upečatljivo svjedoče našu duhovnu lijenost. Trebalo je proći cijelo stoljeće da objavimo druga izdanja knjiga Safvet-bega Bašagića, barda bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, pjesnika čija je pozicija unutar bošnjačke književnosti uspoređivana s onom Goetheovom u njemačkoj tradiciji.

Naš znameniti književni kritičar Midhat Begić u Raskršćima 1987. godine naziva Bašagića prvim značajnijim bošnjačkim pjesnikom u Bosni i Hercegovini, koji je imao izuzetan utjecaj na bošnjački kulturni život. “Teško mi je zamisliti muslimanskog intelektualca u prošlosti, iole vezanog za narod, koji nije znao za tog hercegovačkog pjesnika i dramatičara, orijentalistu i historičara određene, muslimanske kulturne tradicije u Bosni i Hercegovini…”, piše Begić. Razlog takvog statusa treba tražiti u činjenici da je Bašagić bio i pjesnik, i dramatičar, i prevodilac, i naučnik, i urednik, ali, prije svega, prosvjetitelj svjestan vlastite kulturološke pozicije i njene – posebno u kontekstu poezije – blagodarne prirode.

Bašagićeva poezija emanira slojeve kulturnih i civilizacijskih kodova koji u svojim intratekstualnim odnosima oblikuju cjelovit i jedinstven pjesnički svijet. On je toliko unikatan, ne samo u južnoslavenskim već i u svjetskim okvirima, da pojedini književni kritičari njegova vremena nisu bili u stanju razgrnuti zastore od svjetla i tmine i proniknuti u taj svijet zastrt čudesnim pjesničkim iskazom, pisanim na palimpsestima Bašagićeve specifične kulturološke pozicije.

Tek je Muhsin Rizvić, priređujući dvotomno izdanje Bašagićevih izabranih djela za ediciju Kulturno naslijeđe, nanovo “otkrio” ovog pjesnika prepoznavši veličajnost njegove pisane ostavštine u svoj njenoj slojevitosti. Nadati se da će ove četiri knjige Izabranih djela Safvet-bega Bašagića kod šire javnosti dodatno potaknuti interes za čitanjem i izučavanjem pisanog naslijeđa ove jedinstvene i izrazito bitne figure ukupne bošnjačke kulture. Izabrana djela Bašagića trenutno su u pripremi za štampu, a u printu bi trebala biti dostupna prije polovine decembra.

Rani pjesnički plodovi

Pjesničko djelo Mirze Safveta samo je jedna dionica u zamašnom ukupnom djelu Safvet-bega Redžepašića Bašagića, koji je uz to još bio i sakupljač usmenih tvorevina, historičar, historičar književnosti, prevodilac, kulturni i politički poslenik. Kako piše dr. Munib Maglajlić u tekstu “Pjesnik Mirza Safvet”, čiji je dio stavljen kao predgovor Trofandi u izdanju “Dobre knjige”, Bašagić je u svakoj od ovih dionica oblikovao djelo od izuzetne važnosti za bošnjačku kulturu. Pjesničko djelo Mirze Safveta, šire gledano, obuhvata pjesme, prepjeve i drame, a takav pristup utemeljen je na činjenici da je u sva tri ova toka pjesnik Bašagić davao odlučan pečat.

“S druge strane, činjenice da se Bašagić od ranog djetinjstva napajao na bistrim vrelima narodnim, da je bio u bliskim rodbinskim odnosima sa nekim bošnjačkim porodicama koje su bile učesnici burnih zbivanja u istočnoj Hercegovini u prethodnim decenijama, da mu je otac Ibrahim-beg bio pjesnik na turskom jeziku, da je sam Bašagić bio učenjak osobite snage, da je bio vrstan znalac stranih jezika – i ‘istočnih’ i ‘zapadnih’ te da je djelovao u vremenima velikih političkih previranja u ovom dijelu Balkana, ostavile su jasan trag u njegovom pjesništvu. Upravo je ova posljednja činjenica bitno odredila odnos okruženja prema pjesniku Bašagiću, i to u dugom razdoblju. Naime, Bašagićevi mladalački stihovi, napisani kao pozdrav listu Bošnjak u osjetljivom političkom trenutku s početka posljednje decenije 20. stoljeća, dočekani su i na bliskom slavenskom istoku i na zapadu kao svojevrstan izraz bošnjačkog nacionalizma, iza kojeg je navodno pokroviteljski stajala austrougarska vlast, koja je interkonfesionalnim bošnjaštvom / bosanstvom željela umiriti narastajuće nacionalne pokrete u Bosni i suzbiti uticaj iz njihovih matica.

Nije uvažavano tumačenje po kojem Bašagić u tim mladalačkim stihovima nije želio osporiti Srbe i Hrvate kao narode, nego da su zapravo izraz njegovog pristajanja uz političku zamisao koju je austrougarska vlast naslijedila još od osmanske uprave i dalje je sa još većom žustrinom nastojala nametnuti, a po kojoj je interkonfesionalno bošnjaštvo odnijelo prevagu nad nacionalnom posebnošću triju najbrojnijih naroda u Bosni. Bilo je tu dakako grubog previđanja političke zbilje, u kojoj su se, još u osmanskom razdoblju, bosanski pravoslavci i bosanski katolici, na zov trube iz matica, probudili i odsudno osvijestili kao Srbi i Hrvati. Posljedica svega bila je da su se od bošnjaštva kao nacionalne ideje odlučno distancirali ne samo oni kojima je bezuspješno nametana (Srbi i Hrvati u Bosni), nego i oni kojima je po svemu pripadala (Bošnjaci). Tako se desio paradoks da je list Bošnjak, pokrenut uz potporu austrougarske vlasti s idejom da promiče interkonfesionalno bošnjaštvo, na prijelomu stoljeća napustio praksu korišćenja nacionalnog imena Bošnjaka, koji su pred sve agresivnijim nastupom narastajućih nacionalizama, kao izraza velikodržavnih posezanja za Bosnom, utekli u vjersko kao etničko ime u različitim varijacijama (musloman, musliman, Muhamedovac, Muhamedanac)”, piše Maglajlić.

Sam Bašagić načinio je uklon prema hrvatskoj strani – objavljujući u ovom ranom razdoblju u Zagrebu pjesme i odlomak svog nedovršenog dramskog prvijenca – i to je u znatnoj mjeri odredilo odnos prema njemu s bliskog slavenskog zapada pa su njegovi stihovi u pohvalu ljepoti hrvatskog jezika obilato korišteni. “S druge strane, Bašagić je u sklopu nastojanja u istom smjeru svjesno ublažavao svoje mladalačko bošnjaštvo i tupio mu oštricu, što je vidljivo u njegovom pjesničkom prvijencu, zbirci Trofanda iz hercegovačke dubrave, u kojoj su pjesme u nekim primjerima redigirane u odnosu na njihov oblik u prvom objavljivanju.

I dok mu je to u hrvatskoj književnoj javnosti osiguralo blagonaklon stav, na drugoj strani, koja je bila pogođena njegovim ranim, borbeno bošnjačkim stihovima, nikad mu to nije bilo oprošteno, što je bitno uticalo na odnos književne kritike prema Bašagićevu pjesničkom djelu, koja ga je politizirala, a da ga nije tumačila sve do u najnovije doba. U takvim prilikama konačno je uobličena i u Zagrebu 1896. godine objavljena pjesnička zbirka kojoj je Bašagić dao naslov Trofanda iz hercegovačke dubrave, aludirajući na mjesto ove prinove u bošnjačkoj književnosti austrougarskog razdoblja. Naime, već zaboravljena riječ sa hercegovačkog područja, trofanda, označava prve zrele plodove bilo kojeg voća, a s obzirom na činjenicu da je Bašagić imao pjesničkog prethodnika u novom, evropeiziranom toku bošnjačke književnosti samo u ličnosti Riza-bega Kapetanovića (Pjesme, 1893), davanje takvog naslova zbirci imalo je svoje puno opravdanje”, objašnjava Maglajlić.

Pjesme u zbirci Trofanda Bašagić je okupio u sedam tematskih cjelina: Na povratku u domovinu, Ašiklije, Beharije, Ljubav i cvijeće, Razne pjesme, Čovjek i svijet, U Harabatu. Prva i šesta cjelina povezane su historijskim sadržajima, s tim što je u prvom krugu pjesama težište na zavičajnim, hercegovačkim likovima i motivima, dijelom vezanim i za srednjovjekovno razdoblje u prošlosti ovog prostora, dok je u krugu pjesama pod naslovom Čovjek i svijet raspon proširen, a težište pomjereno na osmanska razdoblje u prošlosti bošnjačkog naroda. U oba ova kruga pjesama vidljivo je Bašagićevo nastojanje da se ugodi epskom, viteškom idealu, na tragu junačke slave predaka, koje se očituje već u posveti “zahvalnog unuka” na početku zbirke, koji je Trofandu namijenio “uspomeni milih djedova Lutfi bega Redžepašića Bašage, muselima nevesinjskoga i Dede paše Čengića, carskoga miri-mirana”.

Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine

Opširan predgovor drugom izdanju Bašagićeve knjige Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine potpisuje istaknuta naučnica dr. Lejla Gazić, autorica studije Naučno i stručno djelo dr. Safvet-bega Bašagića. Kako piše Gazić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, objavljena 1900. godine, prvi je sažeti prikaz historije Bosne i Hercegovine nastao nakon što je Safvet-beg Bašagić završio studij orijentalnih jezika i historije na Univerzitetu u Beču (1895–1899) i vratio se u Sarajevo. Ovaj pregled zasniva se na podacima koje su u to doba pružali Bašagiću dostupni izvori i literatura.

O tome u Predgovoru djela Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine govori i sam Bašagić, ukazujući na potrebu “da se napiše bar kratka povjest Herceg-Bosne od pada bosanske kraljevine 1463. (867) i utjelovljenja Hercegovine 1482. (886) pod tursku vlast”. Osnovni razlog zbog kojeg u to vrijeme još nema nijednog djela ove vrste Bašagić nalazi upravo u nedostatku literature za izradu takvog djela, “jer još fermani, bujruntije i druge listine, koje truhnu po tavanima i policama, nijesu ispitane. Isto tako razni natpisi po javnim gragjevinama iz rečenoga doba, koji propadaju s dana na dan, nijesu istraženi i povjesnički obragjeni”. Time on na indirektan način, zapaža Gazić, ukazuje i na potrebu da se pregleda i obradi brojna rukopisna i arhivska građa iz institucija i privatnih zbirki čiji je sadržaj skoro potpuno nepoznat javnosti. Bašagić je svjestan činjenice da ovakav poduhvat traži naporan i dugotrajan rad i koliko je to kompleksan zadatak. Da bi se objektivno predstavio ovaj dugi period u historiji Bosne i Hercegovine, potrebno je, osim podataka iz rukopisne i arhivske građe, konsultirati i zapadne izvore i objavljenu literaturu o pojedinim periodima ili pitanjima. Iako priznaje da nije “povjesničar od zanata”, Bašagić ističe kako želi da, uprkos oskudne literature, na osnovu dostupnih izvora i dokumenata, iznese “preglednu sliku” ovog perioda iz prošlosti Bosne i Hercegovine.

Gazić se opširno bavi izvorima koje koristi Bašagić, ukazujući na vrela s kojih je potekla njegova Kratka uputa. “Kako se može vidjeti iz samog djela Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, ali i iz popisa literature navedenog na početku, djelo je i zamišljeno da predstavlja jedan opći pregled, bez posebne naučne aparature, iako tekst prate bilješke, ali su one samo mjestimično, i to rijetko, potkrijepljene navodom iz korištene literature. Spomenut ćemo da se Bašagić u ovim bilješkama najčešće poziva na Muvekkita, ali i tu rijetko citira mjesto odakle je uzeo podatke za bilješku. Mnogo češće su to objašnjenja koja Bašagić daje o pojedinim ličnostima ili događajima, bez navođenja literature, a na pojedinim mjestima iznosi i narodnu tradiciju, te izreke i narodne pjesme o ličnosti o kojoj u tekstu govori. Iz ovog pregleda može se vidjeti koja je to literatura koju Bašagić, nakon povratka sa studija iz Beča, ima na uvidu u Sarajevu na samom kraju 19. stoljeća. Ovdje želimo dodati još podatak da Bašagić navodi u bilješkama neka djela kojih nema u popisu literature, ali o njima daje vrlo šture podatke, ponegdje samo ime autora, bez ikakvih drugih bibliografskih podataka”, piše Gazić.

Ona ističe da je Bašagićevo djelo Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine – koliko god to bio u suštini kratki i gotovo samo informativni pregled o životu i stvaralaštvu nekih istaknutijih autora iz vremena koje je ovim djelom obuhvaćeno – ipak pionirski rad na ovom polju, pisan na bosanskom jeziku. “Time izneseni podaci dobivaju mnogo više na svojoj vrijednosti, a pojedine pogreške postaju manje važne i ‘otvorene’ za ispravke kroz dalja istraživanja i samog Bašagića, ali i drugih istraživača koji su se posvetili radu na ovoj problematici. Bašagićevi kasniji rezultati u ovoj oblasti pokazuju da se on predano posvetio daljim istraživanjima na ovom polju i svoja saznanja proširio do mjere u kojoj je mogao uraditi doktorsku disertaciju na ovu temu. U njoj su ovi autori obrađeni mnogo opširnije, temeljitije i na osnovu uvida u brojne rukopisne primjerke određenih djela ili pojedinačnih pjesama obrađenih autora, kao i na osnovu podataka koje su o tim autorima donosili poznati osmanski književni historičari, autori biografija osmanskih pjesnika, objašnjava Lejla Gazić.

Misli i čuvstva

Knjiga Misli i čuvstva, za koju je predgovor pisao potpisnik ovih redova, predstavlja zrelu Bašagićevu liriku. Pjesnička ostavština Safvet-bega Bašagića poput ušća je u koje se ulijevaju tri velike književne tradicije: divanska književnost, posebno Omer Hajjam, Firdusi i Hafiz Širazi; evropski romantizam, s Bayronom i Heineom na čelu; i, napokon, bošnjačka usmena tradicije sa sevdalinkom kao svojim reprezentativnim lirskim izrazom. Poetika u koju su se ulile ove tri velike tradicije najjasnije je došla do izražaja u knjizi Misli i čuvstva. U ovoj knjizi jasno prepoznajemo izvore s kojih su potekle moćne rijeke što su se ulile u Bašagićevo pjesničko more. U ciklusu Dojmovi on posebne pjesme posvećuje Hajjamu, Heineu, Hafizu i Byronu, a njihov utjecaj uočljiv je i na nivou motiva i simbola. Utjecaje sevdalinke na pjesme u knjizi Misli i čuvstva, s druge strane, veoma je suptilan i nije tako očit. On je realiziran na onom nivou koji savremena stilistika prepoznaje kao diskurzivnu ravan teksta.

Vezući poetske arabeske u bosanskom jeziku, Bašagić kao nepopravljivi lirik nije uspio toliko vješto u svoje čudesne pjesničke svjetove utkati kodove usmene epike. Međutim, čak i kada uvidimo da su pojedini njegovi stihovi i dijelovi nekih pjesama male estetske vrijednosti – što je, istina, rijetko prisutno u zbirci Misli i čuvstva, ali potrebno za spomenuti – treba imati u vidu da su takvi stihovi publicirani u istoj pjesničkoj knjizi u kojoj je objavljen i veličanstveni ciklus Na pučini svjetla.

Stoga neujednačenost estetske kvalitete između ovog ciklusa i pojedinih pjesama knjige Misli i čuvstva treba čitati kao potvrdu izuzetnosti spomenutog ciklusa. Na stranicama na kojima se beskraj spaja s vječnošću, u ciklusu Na pučini svjetla, otkriva se Bašagićev raskošni pjesnički talent. Ovaj ciklus “…ima za Bašagića značaj pjesničkog ‘svođenja računa’ i u njemu su, na višoj razini nego igdje do tada, pokrenuta pitanja od posebne važnosti u svakom pjesništvu: o svijetu i životu, s obzirom na različite ljudske staze; o smislu postojanja i čovjekova mjesta u svijetu; o ‘zvanju’ pjesnika i svrsi poezije; o prevladavajućem poimanju ljubavne teme, u kojem je ljubav doživljena kao ‘piće’ koje vodi Vječnom Biću”, piše Munib Maglajlić u predgovoru Bašagićevim izabranim djelima u ediciji Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Ako još u ciklusu Ljubavne orgije, u kojem je rođena Lejla, “nova zvijezda” pjesnikovog ljubavnog neba koja je zapalila “novo čuvstvo” njegova nutarnjeg Harabata, primjećujemo tragove sufijskih simbola i metafora, kao i označitelje iz registra ljubavnih mesnevija istočnog Parnasa – intonirane još slikama Harabata s kraja zbirke Trofanda iz hercegovačke dubrave – onda vrijedi istaknuti da je cijeli ciklus Na pučini svjetla spjevan na metetekstu sufijskog simbolizma.

Znakovito je da Bašagić u ovom ciklusu cijelu pjesmu posvećuje smrti Ibn Arebija, najvećeg učitelja tesavvufa, u čijim su se djelima u neponovljivom skladu i harmoniji stopile misli i čuvstva, u sazvučju za kojim je Bašagić tragao, dajući cijeloj knjizi takav naslov. U jednoj od najvažnijih antologija sufijske poezije, Antologiji sufijskih tekstova Eve de Vitray-Meyerovitch, uvršten je – između Feriduddina Attara i Ebu Hamida Muhammeda el-Gazalija – i ulomak iz ciklusa Na pučini svjetla Safvet-bega Bašagića. Ova je antologija objavljena u Parizu 1978. godine, a njen prijevod pojavio se kod nas deset godina poslije. Prvi koji je ukazao na ovu, za nas važnu knjigu, bio je Midhat Begić u svom eseju o Musi Ćazimu Ćatiću iz 1981. godine.

Uz pohvale Antologiji, Begić ne skriva ni svoju radost što su se u njoj našla i naša dva pjesnika: “U toj lijepoj knjizi tako su se naša dva glavna muslimanska pjesnika prije 1914. iz BiH našla na okupu sa Dž. Rumijem i pjesnikom Hafizom, da ne govorimo o ostalima, a to je veliko priznanje pjesničkim ostvarenjima naše zemlje i naših naroda, na jednoj važnoj temi pjesničkog univerzalizma.” Begić hvali Bašagića kazavši da je s pravom našao dolično mjesto u Antologiji zajedno s Ćatićem. Posebno se oduševljava Bašagićem i njegovom poemom s, kako kaže, klasično izrađenim i prelivnim ritmom, sa svojim divnim rasporedom u rimama i naročito svojim svjetlima i iskrama spoznajne vatre poezije. Bez te poeme, smatra Begić, ne bi trebala biti nijedna ozbiljna antologija bosanskohercegovačke poezije. Stoga začuđuje da su neki kasniji izbori Bašagićeve poezije, među njima i onaj iz važne edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga, objavljeni bez ciklusa Na pučini svjetla. Ovaj propust djelomično je ispravljen publiciranjem cijele knjige Misli i čuvstva u kojoj je ciklus prvotno objavljen.

Rubaije – Hajjamove ili Bašagićeve?

Izvrstan predgovor Bašagićevom prijevodu Hajjamovih Rubaija napisao je naš cijenjeni iranista dr. Elvir Musić, koji je Bašagićev prijevod uspoređivao s originalom i došao do nevjerovatnog otkrića, o čemu će biti govora u nastavku. Musić na početku objašnjava da ja rubaija kratka pjesnička forma od četiri stiha, dakle katren ili četverostih, od kojih se pretežno rimuju prvi, drugi i četvrti stih, mada ni rima na kraju svakog od četiri stiha nije strana pojava u pjevanju rubaije. U prva dva stiha ove jezgrovite pjesme pogodne za direktno iznošenje gnostičkih, filozofskih i ljubavnih misli bez suvišnih opisa iznosi se milje, u trećem se javlja opreka ili paradoks, da bi razrješenje stiglo u posljednjem, četvrtom, stihu. Jednim od najvećih pisaca rubaije s pravom se smatra Omer Hajjam.

“Punog imena Ghiyath al-Din Abu’l-Fath Omar ibn Ibrahim Al-Nisaburi Khayyámi, rođen je u maju 1048. u jednom od kulturnih i naučnih centara perzijskog govornog područja, gradu Nišaburu, u kojem je rođen i jedan od najznačajnijih mislilaca i pjesnika sufijske provenijencije Attar Nišaburi. U rodnom gradu je proveo većinu života. Još u mladosti se isticao svojom naučnom genijalnošću pa je veoma brzo dobio naklonost dvorskih krugova koji su finansijski podržavali njegov rad. Poznat po svojim geometrijskim rješenjima uz pomoć konusnog presjeka, metodama za rješavanje kubičnih jednačina intersekcijom parabole sa kružnicom, klasifikaciji jednačina po stepenu, analizom Paskalovog trougla i tumačenjem poteškoća u Euklidovim postulatima, dobio je poziv da sudjeluje, a po nekima i da predvodi, tim naučnika zadužen za izradu novog solarnog kalendara kojemu će početnica biti datum prelaska poslanika Muhammeda iz Mekke u Medinu, odnosno Hidžra.

Kalendar je trebalo izraditi prvenstveno da tadašnji vladar Melikšah osigura sebi mjesto u nezaboravu, odnosno historiji. Rubaije je pisao u trenucima promišljanja sistema postojanja, nastojeći da racionalno argumentira sve ono što su suhoparni pobožnjaci prihvatali bez propitivanja, tvrdeći da je bespotrebno racionalizirati emocije u čijoj sržnici se nalaze vjerska osjećanja. Iz njegovih rubaija razumijevamo da je i poklonike sufijske misli poticao na razmišljanje i shvatanje da je čak i duhovnost moguće pojmiti pa tek onda doživjeti. Rubaije s njegovim potpisom ili pripisom čuvaju se u brojnim rukopisnim kodeksima širom svijeta. Iako mu se pripisuje skoro četiri hiljade rubaija, kritičari perzijske književnosti su saglasni o autentičnosti tek stotinjak rubaija koje se pripisuju geniju iz Nišabura. Odgovor na eventualno pitanje kako je moguće da mu biva pripisano toliko rubaija, ako je već napisao tek stotinjak, jednostavan je. S obzirom na to da je uživao naklonost vladara, što je u to doba značilo nedodirljivost i nekažnjivost pred sudskim organima, Hajam je mogao, bez sankcija i posljedica, pisati i pjevati o čemu god i kako god je želio. To su drugi pjesnici opasnih misli zdušno koristili pripisujući mu svoje rubaije s namjerom da izbjegnu odmazdu vlasti, ali i da svojim mislima osiguraju put do čitalaca. Rubaiju je moguće pripisati drugom pjesniku, jer se u njoj ne spominje pjesnički pseudonim, a veoma je jednostavna za napisati”, piše Musić.

Osjećaj ushićenosti i višeg čuvstva koji je Bašagić iskusio pri prvom susretu s Hajamovim Rubaijama kupljenim na licitaciji ostavštine esnafskog bećara – čiji djed je bio neki čuveni hodža, a čije su se kišne dove primale u roku od dvadeset i četiri sata – nastojat će prevesti na bosanski jezik i tako ovdašnjoj čitalačkoj javnosti ponuditi jedan od najvrednijih dragulja iz riznice klasične perzijske književnosti. “Za razliku od Bajraktarevićevog, filološki znatno preciznijeg prijevoda Hajamovih rubaija, Bašagić neće mariti za riječima kojim je mislilac iz Nišabura svoje misli povjerio na čuvanje, niti će kao istinski bohemski buntovnik jedinstvenog poetskoga dara obraćati pažnju na čuvare čednosti izvornika i protivnike odmicanja od vanjštine izvornika, nego će tim mislima na raspolaganje staviti ono najvrednije što ima, a to je pjesnički dar kakav je jedini bio u stanju na bosanski jezik prevesti samoga Hajama, a ne samo djelić njegovog filozofskog bivanja oličen u 370 rubaija zapisanih u toj knjižici koju je Bašagić kupio na dražbi.

Na sličan pokušaj prijenosa Hajamovih misli nailazimo i u prepjevu albanskog pjesnika Fana Nolija na albanski jezik. I on je, kao i Bašagić, za razliku od Hafiza Alija Korçe, koji je rubaije preveo direktno s perzijskog jezika, insistirajući pritom na filološkoj preciznosti u prijevodu, albanskim čitaocima darovao misli filozofa čije se rubaije smatraju enciklopedijom umnosti islamskih naroda, ne opterećujući se pritom samom formom. Baš ta Bašagićeva oslobođenost od svih savremenih remetilačkih faktora koji ograničavaju procese prevođenja na bukvalno prenošenje jezičkih konstrukcija iz jednog jezika u drugi omogućit će javljanje jednog briljantnog prijevoda rubaija za koji danas i ne možemo baš sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da je posrijedi prijevod ili prepjev, nego će prije biti da je riječ o nečemu sasvim drugom i krupnijem od samog prijevoda ili prepjeva.

Naime, komparirajući Bašagićev prijevod / prepjev s rubaijama u relevantnim zbirkama Hajamovih rubaija na perzijskom jeziku, na moguće podudaranje naišao sam u dvadeset i četiri rubaije, dok za ostalih stotinu i sedamdeset i sedam rubaija nisam pronašao rubaije za koje bih izvan svake sumnje mogao tvrditi da su izvornici s kojih su prevedene / prepjevane. Suočen s tim saznanjem, samomu sebi bio sam prinuđen postaviti pitanje: Da li je Bašagić samo prenosilac Hajamovih rubaija na bosanski jezik ili je, ipak, pod Hajamovim uticajem, spjevao svoje rubaije na bosanskom jeziku, postajući tako rodočelnikom rubaije u bosanskohercegovačkoj književnosti? Vrijeme je da, čitajući ovo odlično izdanje Hajamovih rubaija u izdanju ‘Dobre knjige’, pokušamo pronaći odgovor i na ovo pitanje, jer o tom odgovoru ovisi i naš pristup dobrom dijelu književnosti pisane u bosanskohercegovačkom duhu i bosanskim jezikom koji je nastao pod direktnim uticajem misli skrivenih u rubaijama koje lično smatram dijelom Hajamovim, a djelomično i Bašagićevim”, ističe Musić.

 

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!