Otkako mi opominjuća uzrečica dođe u svijest, sve se čini od stakla. Stakleno sjećanje. I u njemu kao podvornik onaj Cervantesov Staklenko, koji sam po sebi zna kako je to biti suvišan čovjek. Čovjek koji prije svega smeta samom sebi, a ako toga nije u potpunosti svjestan, tu je onaj slonovski glas da ga podsjeti. Iako nastoji biti nježan, slon u prodavnici staklenih stvari na kraju se toliko zbuni da izgleda kao da je razgoropađen. I bježi ne bi li bio nevidljiv. Koliko bi samo želio, kad bi se toga mogao dosjetiti, da mu je otac bio staklar
Piše: Irfan HOROZOVIĆ
Nisam vjerovao kad sam to prvi put čuo. Kao stih iz drevne drame u stihovima.
Ili neka primjedba Ofelije. Kao ono iz monologa “kažu da je sova bila pekareva kći”.
Mogao bi tako nešto kazati i Hamlet. Ozriku? Ili kome već?
A stvar je više nego jednostavna.
Naša?!
I svi je znaju.
Zaklanjaš mi vidik. Skloni se.
Ljudi tako kažu. Jer se tako kaže. Toj uzročno-posljedičnoj vezi nikad kraja.
Jedno davno sjećanje.
– Briši, mali! Nije ti otac staklar.
Mali (koji sam bio ja) skloni se s negodovanjem i otvori se pogled na nekoliko kupačica, osobito na jednu.
Danas se stvari više događaju na ekranima u našim kućama nego u našim životima.
Naravno, o tom ne razmišljamo. Promatrači smo kao i u životu. Osjetimo, međutim, ponekad, kao da smo i mi to mogli učiniti. Čini nam se kao i da jesmo.
Osjećaj koji nam se čini dragocjen.
Možda se stoga u novije doba varijante ove uzrečice sve češće mogu čuti.
Gotovo da nije moguće njenoj magiji odoljeti.
Gledaju tako jarani utakmicu (šta bi drugo), a utakmica važna (koja nije). Domaćica im iznosi posluženje uz piće. Međutim, baš u tom trenutku na ekranu se događa nevjerovatna stvar. Važnija od onog što ona stavlja na sto.
I, naravno, njena prisutnost smeta.
Otkako mi opominjuća uzrečica dođe u svijest, sve se čini od stakla. Stakleno sjećanje. I u njemu kao podvornik onaj Cervantesov Staklenko, koji sam po sebi zna kako je to biti suvišan čovjek. Čovjek koji prije svega smeta samom sebi, a, ako toga nije u potpunosti svjestan, tu je onaj slonovski glas da ga podsjeti.
Iako nastoji biti nježan, slon u prodavnici staklenih stvari na kraju se toliko zbuni da izgleda kao da je razgoropađen.
I bježi ne bi li bio nevidljiv.
Koliko bi samo želio, kad bi se toga mogao dosjetiti, da mu je otac bio staklar.
Nikad se ne dosjeti i zato napušta krhotine staklenih svjedoka.
Ponekad su prozirnost i providnost sinonimi. Ipak, bolje je tu biti oprezan.
Otkako postoji staklo, a postoji otkako postoji i planeta, ljudi pokušavaju razumjeti šta se u njemu i s njim zbiva. Gledali su vulkanske komade, rezali njima i pokušavali nešto od njih načiniti. Sve dok nisu sami otkrili kako načiniti vlastiti stakleni svijet.
I lijep i koristan.
A onda su se počela zbivati čuda.
Neka su staklena razdoblja zaista ostala neprevaziđena.
Neka se i danas sjećaju sami sebe.
Sve su sačuvali: usne na čaši, osjećaj ruke koja čašu drži, staklenu posudu iz čijeg kljuna teče eliksir onog vremena.
Jedino nema ljudi koji su tu bili. Koji su s tim staklom živjeli.
Gdje li su se samo skrili?
Zar je moguće načiniti ljude od stakla?
I kako bi taj magični staklar načinio svoju djecu?
S nekom vilom od stakla možda.
Uronismo u nevjerovatni prizor iz neke nepoznate bajke, a živimo je, hoćeš-nećeš, – danas.
Djeca oca staklara su prozirna. Kroz njih možeš vidjeti sve što te zanima. I nikome ona u tome ne smetaju.
Možda jedino njih ne možeš vidjeti.
Ipak, korača i danas bakalaureatus (zapamtio sam tu riječ od trenutka kad sam je pročitao za sva vremena – to je naziv za najboljeg studenta koji se nema pravo tako zvati, jer zvanje laureatusa pripada djeci uglednih i moćnih ljudi). Korača Staklenko sokacima književnosti i sve mu je u tom svijetu čudno. Jer je on sam sebi čudan. Kako se samo toga dosjetio Cervantes? Razmišljao je o tom i jedan poznati splitski pisac i napisao svoju knjigu. O čemu? O Staklenku, naravno.
Nedavno tako opet sjedimo i gledamo utakmicu.
Šta bismo drugo?!
To je intimna varijanta nekadašnjih okupljanja na premijerama.
Nestrpljenje kod svakog pokazuje različite znakove.
A onda šutnja ponovno započne svoju igru.
– Nafo, bona…
– Šta je?
– Nije ti otac bio staklar.
Nafa spusti činiju na sto i iziđe. Bez riječi. Šta se tu ima kazati?!
Dogodilo se nešto značajno ili ne.