Krug predavanja i prenošenja praktičnih iskustava širi se i produbljuje. Profesor Stanković podučavao je i Azabagića i Redžića, a određeno je vrijeme i Azabagić predavao Redžiću. Svi oni sada podučavaju neke nove klince

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Tuzlanski gitaristi koji žive i rade u inostranstvu, Denis Azabagić (45) i Sanel Redžić (29), dobro su poznati u profesionalnim krugovima ljubitelja gitare. Učestvovali su na skoro svim značajnim međunarodnim takmičenjima, gdje su ostvarivali zapažene rezultate i osvajali prva mjesta.

Prilikom održavanja ljetne škole gitare za izuzetno talentirane učenike i studente “Prst” u Zlači kod Banovića razgovarali smo s njima o uspjesima, nostalgiji, te prednostima bh. školskog sistema. Također, razgovarali smo i s penzioniranim profesorom Predragom Stankovićem iz Tuzle, uz kojeg su svoje prve korake na putu ka muzičkom svijetu, osim već spomenute dvojice virtuoza, napravile još hiljade učenika i učenica.

Azabagić je osnovnu muzičku školu završio u Tuzli, dok je srednju pohađao u Sarajevu, a završio ju je u roku od tri godine.

“Kasnije sam u Zagrebu krenuo na Muzičku akademiju, no, zaratilo se, pa sam mislio da je najbolje da neko vrijeme odem kod rodbine u Holandiju, dok to malo stane. Međutim, zaratilo se i u Bosni, a studij sam završio u Holandiji, pa sam otišao u Ameriku. Ničiji život nije jednostavan pa to ne mogu reći ni za svoj. Kada se osvrnem, mislim da su to bila teška vremena. Naravno, nije mi bilo ni blizu teško kao mojim sunarodnjacima pod mecima, granatama i drugim stravama, ali je bilo teško u smislu da sam kroz studije išao sam, uz veliku podršku supruge. Zatim, briga da se sestra iškoluje… Ali, čovjek se nosi s onim što mu život donese, samo je pitanje hoće li isplivati ili ne”, priča Azabagić.

Azabagić je u 20. godini postao najmlađi pobjednik prestižnog međunarodnog takmičenja gitare “Jacinto e Inocencio Guerrero”. Kada ga je u Madridu istaknuti španski kompozitor Anton Garcia Abril čuo kako svira, rekao je da će s vremenom postati jedan od najčuvenijih svjetskih gitarista, a ove su se pretpostavke pokazale tačnim.

BALKANSKA MUZIKA U AMERICI

U periodu od 1992. do 1999. godine Azabagić je osvojio 24 međunarodne nagrade, od čega je 11 puta pobjeđivao. Danas predaje na Univerzitetu Roosevelt u Chicagu, ali ni koncertna djelatnost ne trpi. Svira duo, kvartet i solističke koncerte, a kaže da ga veoma raduje saradnja s ljudima koji dolaze s Balkana.

“U Americi se tu i tamo susrećem s ljudima iz naših krajeva, npr. Miroslav Tadić, koji je stjecajem okolnosti rođen u Tuzli, a živi u Kaliforniji, i dosta svira s još jednim poznatim gitaristom Vlatkom Stefanovskim. On je jedan od aranžmana makedonskih pjesama napravio za flautu i gitaru, tako da smo to i mi snimili i izvodimo u aranžmanu s jednim kvartetom. Lijepo je svirati našu muziku”, kaže Azabagić.

Sanel Redžić (29) jedan je od najperspektivnijih gitarista mlađe generacije, kome mnogi kritičari i ljubitelji klasične muzike predviđaju blistavu svjetsku karijeru. Redžić je uz veliki repertoar već izgradio važno ime na internacionalnoj sceni s 26 osvojenih nagrada, od kojih je deset puta zauzeo prvo mjesto. Također, dobitnik je dviju specijalnih nagrada. Već deceniju živi i radi u Njemačkoj, gdje je u Weimaru završio Muzičku akademiju “Franz Liszt”.

Na pitanje da objasni činjenicu da iz Tuzle dolaze poznati gitaristi, Redžić odgovara da su srednja i osnovna muzička škola u ovom gradu uvijek imali prilično jake odsjeke za gitaru, i to sve zahvaljujući profesoru Stankoviću, koji je u svojoj karijeri podučavao nekoliko hiljada gitarista, od kojih su neki danas vrhunski muzičari i rade širom zemaljske kugle.

“Krenimo od mladih gitarista koji su veoma talentirani. Djeca su željna znanja i dokazivanja. Radim u Njemačkoj, a na Zapadu djeca imaju sve i oni koji se bave instrumentom potječu iz bogatijih porodica, ali uglavnom mnogi od njih nisu toliko zainteresirani. Prema mom iskustvu, ovdje ako djetetu pružite priliku i date mu instrument u ruke, on tu priliku obgrli objema rukama. Željan je znanja, želi ići na takmičenje vani i osvojiti neku nagradu, upisati se na neki studij itd. Mogu reći da smo poznati po tome u bivšoj Jugoslaviji. Mnogo gitaristi ili pijanisti su potekli s našeg područja. Mene pitaju koja je tajna našeg uspjeha, a to je vrlo teško odgovoriti. Naravno, imamo odličan školski sistem, a da toga nismo ni svjesni.

Npr. djeca od malih nogu, kada se upišu u muzičku školu, dva puta sedmično imaju instrument, dva puta rade po 45 minuta s nastavnicima, imaju dva puta muzičku teoriju, jednom sedmično pjevaju u horu… Te stvari u nekim zapadnim zemljama ne postoje i tamo imaju malo specijaliziranih škola u koje idu ‘čuda od djece’, ali za običnu djecu imaju obične škole u kojima roditelji plaćaju časove, a dijete jednom sedmično ima čas u trajanju od pola sata, što je nedovoljno. Prednost ove naše škole koju već drugu godinu održavamo na Zlači jeste u tome što djeca sedam dana svaki dan vježbaju, imaju zajednička vježbanja, predavanja o tome kako se spremiti za takmičenje, kako odabrati program, kako se osloboditi treme i slično. Sve što smo naučili i iskusili prenosimo ovoj djeci i oni to ne rade zato što moraju, što vidimo i po tome da nas stalno nešto zapitkuju. Pitaju nas da im razjasnimo neke stvari ili da pred večer odvojimo dodatnih pola sata za njih da im nešto pokažemo. Oni to rade iz ljubavi, entuzijazma i ogromne želje za usvajanjem novih saznanja”, pojašnjava Redžić.

Govoreći o neraskidivim vezama s domovinom, Redžić ističe da koristi svaku mogućnost da posjeti rodni grad.

“Veoma volim doći i ono što primjećujem u posljednje vrijeme jeste da mi je sve teže vratiti se u Njemačku. Najviše bih volio da se mogu vratiti u Tuzlu da živim, ali imaju uvijek ti plusevi i minusi, pa kada ih stavite na vagu, vidite gdje je plus. Ono što trenutno želim i što mi za sada prilično dobro polazi za rukom jeste to da sam aktivan i tamo a i ovdje”, kaže Redžić.

Školu gitare “Prst”, koju Redžić i Azabagić realiziraju s profesorom Stankovićem, pohađaju izuzetno talentirani učenici. Plan je bio da s polaznicima škole radi i još jedan Tuzlak, Dejan Ivanović, doktor muzičkih nauka, zaposlen na Univerzitetu Evora u Portugalu, no, zbog privatnih obaveza, bio je spriječen doći.

Ideja za ovakvim projektom javila se nakon što je Redžić prije pet godina pobijedio na takmičenju u Japanu, a po povratku u Tuzlu održao je nekoliko predavanja koja su učenici ocijenili vrlo korisnim, ali prekratkim.

OD TUZLE DO TOKIJA I NAZAD

“Sedmicu poslije osvajanja prve nagrade na 55. Internacionalnom takmičenju gitarista u Tokiju došao sam u Tuzlu i tada je profesor Stanković u klasi imao sedam učenika, kojima je moj uspjeh bio inspirativan. Željeli su raditi sa mnom, ali bilo je malo vremena da se bilo šta organizira, pa sam, koliko sam mogao, radio s njima, bez naknade. Poslije toga, svaki put kada sam dolazio oni su bili sve više željni znanja, tražili smo zajedno neka rješenja za probleme i nedoumice koje su imali. Uvijek imaju dodatnih pitanja, što me raduje, i to je jedan od razloga zbog čega se vraćam. Inače, kada se maknemo malo dalje odavde, ljudi nisu ni čuli za Bosnu i Hercegovinu, ili su čuli u ratu pa su zaboravili. Ima i onih kojima je Bosna isto kao i Srbija i Hrvatska, ili miješaju sve ove države. Kada im kažem da dolazim iz Bosne i Hercegovine i nabrojim naše kolege, a moje zemljake, oni počnu postavljati dodatna pitanja. Tada mi bude drago što im mogu približiti svoju državu i što je predstavljam u pozitivnom svjetlu kroz svoj i uspjehe ostalih bh. kolega. Kada sam bio u Kini, ljudi s kojima sam razgovarao uopće nisu čuli za Bosnu, ali zanimljivo je da znaju za film Valter brani Sarajevo. To im je obavezna lektira u školi i kroz to znaju za Sarajevo, ali ne i za Bosnu i Hercegovinu”, navodi Redžić.

Muzika, note, kompozicije i umjetnost za Predraga Stankovića bili su svakodnevna pobjeda nad zlom koje se tokom rata dešavalo u Bosni i Hercegovini. Kada su osnovna i srednja muzička škola ostale bez nastavničkog kadra koji je pobjegao iz Tuzle, Stanković je ostao i okupljao učenike kako se vježbanje ni u najtežim vremenima ne bi prekidalo.

U razgovoru s ovim gitarskim magom, kako ga nazivaju njegovi učenici, saznajemo kako provodi penzionerske dane. Kaže da sve promatra u okviru muzičke estetike i dodaje da je potrebno uložiti dosta energije da postanemo spretni i sposobni da se možemo suočiti sa zahtjevnim djelima. To je cilj, a ne baviti se muzikom na nekom prosječnom nivou.

“Mogu vam reći da je Denis iznenađen nivoom ove izuzetno talentirane djece koja idu na takmičenja i osvajaju nagrade, a to nama imponira. Tajna ne postoji. Potreban je ogroman rad. Veliko je iskustvo iza mene i prije tri godine sam odradio sve do penzije iako i dalje vrijedno radim jer sam potreban ovim ambicioznim učenicima i dajem sve od sebe. Ne osjećam se prestarim, nego bih rekao da sam u najboljim godinama za ovo”, pojašnjava uz osmijeh.

Dodajući da je neophodno da pedagog uvijek ima na umu da nijedan mladi čovjek, odnosno učenik nije isti. Stanković ističe važnost individualiziranog pristupa svakom učeniku, uvažavajući njegove interese, talente i genetsko naslijeđe, te težnju ka vrhunskim rezultatima.

“Mora se napraviti individualan pristup. Ako se ide univerzalno, onda neko prihvata dio toga, a drugi ne, pa će neko imati mnogo koristi od toga što mu govorite, a drugi vrlo malo. U tom smislu, uvijek sam se trudio da prepoznam ličnost učenika, njegove roditelje i naslijeđe u svakom pogledu, kao što su, između ostalog, razvijenost i dužina prstiju, kakav sluh imaju roditelji i kakav je dijete naslijedilo. Uz taj pristup ide i otkrivanje nedostataka, koji, naravno, nisu kod svakoga isti. Kada se prepoznaju, na nedostatke se treba djelovati pravovremeno da bi se sve to razvilo do nekog nivoa da bi se nastavio i gradio neki put”, navodi Stanković ukratko “tajnu” višedecenijskog uspješnog rada.

Upitan na koji način učenici ljetne škole reagiraju i koliko znaju iskoristiti priliku koja im se pruža u radu s ovim predavačima, Stanković navodi da se raspoloženje polaznika kreće od “zadovoljni do oduševljeni svime”.

“Vrijednosti i veličine poredane su u muziciranju i kompoziciji, tako da svi oni imaju nekog uzora ispred sebe. U našem pristupu, za koji u ovom prirodnom ambijentu nastojimo da bude relaksiran, fin i razložan, važno je da dajemo od sebe sav kvalitet i spoznaju o umjetnosti. U vrhunskom svijetu velika je bitka i mi se našalimo, ali vrlo ozbiljno kažemo da niko više neće loše svirati. Na takmičenjima prevagnu nijanse koje se cijene. Gleda se na to koliko je neko nešto emotivno donio, koliko je zaokružio cjelinu i koliko je toplom gitarskom bojom nešto fino obojio. Veoma je lijepo da postoji ova škola koju ove godine pohađa 20 učenika, uglavnom iz BiH, ali i zemalja okruženja, kao i ostatka Evrope. Govoreći o njihovim uspjesima, mogu reći da su to iznimno talentirana djeca od kojih smo s nekim radili prošle godine, a u međuvremenu su osvojili prva, druga ili treća mjesta na važnim takmičenjima”, priča Stanković.

Krug predavanja i prenošenja praktičnih iskustava širi se i produbljuje. Već smo naveli da je Stanković podučavao i Azabagića i Redžića, a određeno je vrijeme i Azabagić predavao Redžiću. S vremenom, učitelji i učenici postali su kolege i sada rame uz rame podučavaju mlađe generacije, otvarajući im različite mogućnosti u polju umjetnosti.