Kako reći jesu li važniji Indexi, bez kojih ničeg ne bi bilo, ili Bijelo dugme, koje je pokazalo da rokenrol može biti ozbiljan i isplativ posao? Je li važniji Zdravko Čolić, ili ljudi koji su dali legitimitet pjesničkoj strani popularne muzike nudeći prve smislene tekstove, ljudi poput Kemala Montena ili Jadranke Stojaković? Ono što je meni najvrednije jeste upravo ta naša raznolikost

Trinaest godina poslije izdavanja Prvog bosanskohercegovačkog pop-rock leksikona publiciste i novinara Amira Misirlića, u sarajevskoj “Magazi” promovirana je njegova nova knjiga u kojoj je objedinjena historija bosanskohercegovačke pop-rok muzičke scene. Ovo svojevrsno historiografsko djelo naslova 50 godina bosanskohercegovačkog pop-rocka obuhvata pet muzičkih dekada u Bosni i Hercegovini i prezentira ih kroz fotografije, biografije i preglede diskografije.

STAV: Kojih je to pet muzičkih dekada bh. pop-rok muzičke historije koje su obrađene u knjizi i kako su one predstavljale refleksiju stvarnosti u BiH?

MISIRLIĆ: To su šezdesete, sedamdesete, osamdesete, devedesete i novi milenij. Svaka od tih dekada specifična je i značajna za razvoj bh. pop-rok scene. Ima imena koja se protežu kroz više dekada, a njih sam smjestio u dekadi u kojoj su počeli svoju diskografsku aktivnost. Ni tu nisam bio isključiv. A kako su predstavljali refleksiju stvarnosti jeste pitanje za ozbiljnu komparativnu naučnu analizu. Mislim da nije slučajno da baš 1967. godine počinje snažan razvoj popularne muzike, i to možemo povezati s liberalizacijom koja je nastupila nakon Brionskog plenuma iz prethodne godine. Bijelo dugme se, naprimjer, pojavljuje u isto vrijeme s novim ustavom koji Bosni i Hercegovini vraća prerogative države. Novi primitivizam nastaje u posttitovskoj eri i u jeku priprema za Olimpijadu. Ti bendovi bili su izraz svog vremena. Bili su soundtrack za te godine. Da ne govorimo o tome kako se rat osjetio u stvaralaštvu devedesetih godina.

STAV: Čini se da posebno mjesto u sjećanju Sarajlija zauzima tzv. bh. ratna muzička scena? Kakvo je Vaše mišljenje o tome, je li tada bilo bendova i pjesama s umjetničkom vrijednošću?

MISIRLIĆ: Naravno da jeste. I to jako puno. Devet desetina, ako ne i više, tih pjesama vi i danas možete emitirati a da nikog ne uvrijedite i ne povrijedite. To su pjesme koje govore o ljubavi prije svega. Ljubavi prema svojim prijateljima, svom gradu i svojoj zemlji, a tek se posredno ili nikako dotiču one druge strane u ratu. Mladi i neiskusni stvaraoci koji su silom prilika ponijeli scenu u ratu položili su taj test visokom ocjenom. Oni su i tada dobro shvatili da za zlo i zločince nema mjesta u njihovim pjesmama i zato su to pjesme koje mogu nadrasti vrijeme u kojem su nastale i koje mogu trajati.

STAV: Vaša knjiga upoređuje prijeratnu bh., odnosno sarajevsku muzičku pop-rok scenu s današnjom? Mogu li i trebaju li se ta dva perioda dijeliti na “slavno” i “neslavno” vrijeme?

MISIRLIĆ: Dobrim je dijelom to mit. Neću da kažem da u jednom trenutku stvaraoci iz Sarajeva nisu zaista diktirali trendove u bivšoj zajedničkoj državi. Dovoljno je spomenuti da je diskografija bila treća izvozna grana Bosne i Hercegovine u međurepubličkoj razmjeni. Ali, ima u cijeloj toj priči i dobre doze nostalgije kao kad pričamo da je nekad voda bila hladnija, paradajz ukusniji, a djevojke ljepše. A zapravo smo samo mi bili mlađi. Talent nije presušio ni danas, kao ni tada. Pitanje je samo ozbiljnog pristupa diskografiji kao industriji koja bi omogućila da taj talent dobije i pravu priliku da bi imao takav domet i utjecaj kao bendovi sedamdesetih i osamdesetih godina, naprimjer. Zapravo, to bi moralo biti i neka vrsta našeg strateškog opredjeljenja kako bismo se odbranili od kulturološke kolonizacije i slijeva i  zdesna.

STAV: Možete li uporediti muzičke scene u regiji prije rata, jer čini se da je Sarajevo tada imalo najkvalitetniju muzičku pop-rok scenu? A kakav je danas položaj tih zasebnih, nacionalnih muzičkih scena?

MISIRLIĆ: Ne da se čini, nego je to činjenica. Čak i ako se suzdržimo od tih vrijednosnih sudova tipa najkvalitetnija, sigurno je da je bila najsvježija i najautentičnija. Danas je situacija drugačija. Danas postoje razne barijere koje naši pop-rok stvaraoci moraju savladati da bi publika u okruženju uopće čula za njih. Naših izvođača tamo naprosto nema, ili ih ima kao sporadičnih slučajeva. S druge strane, prostor u našim medijima široko je i nekritički otvoren prema onome što dolazi i iz susjedstva i iz komšiluka. Naravno da je svako zatvaranje i izolacionizam loš i obije se o glavu onome ko se zatvara, ali neki reciprocitet mora postojati. Kod nas se, čak i u nekim zakonskim rješenjima, muzika iz Srbije i Hrvatske tretira kao domaća muzika, dok je bosanskohercegovačka muzika u tim zemljama tretirana kao strana. I nekad mi se čini da je na djelu nekakvo “muzičko Karađorđevo” i da je utjecaj u Bosni i Hercegovini podijeljen po liniji muzičkih žanrova, da nas jednom vrste glazbe koloniziraju sa Zapada, a drugom vrstom muzike s Istoka. A naši mediji, čak i oni javni, svjesno ili nesvjesno, saučestvuju u toj kolonizaciji.

STAV: Pada li ta kultna sarajevska pop-rok scena u zaborav i koliko je ona primamljiva novim generacijama?

MISIRLIĆ: Kod Štulića ima u jednoj pjesmi stih: ko ne pamti, iznova proživljava. Treba pamtiti, treba znati za korijene i uzore, za ljude koji su krčili taj put, ali ne treba robovati prošlosti. Ne treba živjeti u prošlosti. Lijepo je kada nove generacije crpe inspiraciju da se bave popularnom muzikom slušajući nekadašnje bendove, ali bilo bi pogubno da ih kopiraju. Sarajevska scena i jeste bila tako živa što je, i kada je kopirala, uvijek davala nešto svoje, autentično, što je davalo dodatnu vrijednost tim pjesmama koje smo voljeli. I ja svaki dan otkrivam neke nove stvaraoce čije me pjesme oduševljavaju.

STAV: Kakav je trenutno položaj bosanskohercegovačke pop-rok scena i koji bend ili pjevač danas zaslužuje posebnu pažnju?

MISIRLIĆ: Budući da ja ne patim od bolesti zvane politička korektnost, nemam problema da izdvojim one koji su me natjerali da obratim pažnju na njih, ako ništa drugo. Neke ću sigurno zaboraviti, ali moram spomenuti imena kao što su Helem Nejse ili Sounday Stories iz Sarajeva, Malter Ego iz Mostara, Edvin Čandić iz Brčkog, Zorana Guja s Pala. Tu je i Jala Brat, kod kojeg se mora respektirati ta silna “armija” njegovih poklonika. Ovi mladi stvaraoci dolaze iz različitih muzičkih priča, od istraživanja etnotradicije do džeza, od repa i hip-hopa do klasičnog rok-zvuka. Ovo su samo oni najnoviji. O imenima kao što su Dubioza kolektiv, Skroz, Letu štuke ili Edo Maajka ne treba ni trošiti riječi. Dubioza je već postala naš ozbiljan izvozni proizvod. Da su nastali u nekoj drugoj zemlji, bližoj velikim produkcijama, odgovorno tvrdim da bi bili jedan od najvažnijih svjetskih sastava današnjice.

STAV: Koja muzička ličnost, ili grupa, u Vašoj knjizi zauzima posebno mjesto, odnosno ko je, prema Vašem stručnom mišljenju, najvrednija bh. muzička zvijezda svih vremena?

MISIRLIĆ: Kako reći jesu li važniji Indexi, bez kojih ništa ne bi bilo, ili Bijelo dugme, koje je pokazalo da rokenrol može biti ozbiljan i isplativ posao? Je li važniji Zdravko Čolić, koji je pomjerao granice poimanja domaćeg popa i postao prva prava pjevačka zvijezda, ili ljudi koji su dali legitimitet onoj pjesničkoj strani popularne muzike nudeći prve smislene tekstove, ljudi poput Kemala Montena ili Jadranke Stojaković? Kako upoređivati Zabranjeno pušenje, koje je pomjeralo granice tolerancije u dosta opreznom sistemu (da ne upotrijebim neku težu riječ) i Machbet i Konvoj, koji su pjesme pisali i doslovno u rovovima? Kako upoređivati Bregovića, koji je, evo, ime Sarajeva ponovo vratio u svjetske medije novim albumom, i Dinu Merlina, koji je uspio povratiti taj naš primat u regiji? Ono što je meni najvrednije jeste upravo ta naša raznolikost. I tu raznolikost sam pokušao i prikazati u svojoj knjizi.

STAV: Aktuelni su dokumentarni filmovi o bosanskohercegovačkim i jugoslavenskim muzičarima i grupama. Jeste li gledali neki od dokumentaraca i koje je Vaše mišljenje o njima (npr. Tifa, Sredinom, Bijelo dugme, Zabranjeno pušenje…)?

MISIRLIĆ: Gledao sam te filmove i odlično je da se ti filmovi uopće snimaju. Time popularna muzika stječe pravo građanstva kao poseban fenomen koji zaslužuje prisustvo i u drugim medijima osim muzike. Ja bih volio da vidim da u Sarajevu postoji muzej sarajevske pop-rok scene onako kako u Clevelandu postoji “Rock & Roll Hall of Fame”. Volio bih da u školske programe uđe ta priča o tim našim velikanima. Zato je snimanje tih filmova od izuzetne važnosti. Druga je stvar sam kvalitet tih filmova. Neki su me se više dojmili, a neki manje. Neki su me čak natjerali na suze.

STAV: Duži niz godina BiH je redovno učestvovala na takmičenju “Eurosong”. Međutim, osim Lejle Harija Varešanovića, veći je uspjeh izostao. Da li “Eurosong” uopće više ima umjetničku vrijednost?

MISIRLIĆ: “Eurosong” je odavno postao popis stanovništva i prilika da još jednom posvjedočimo o snazi vjekovnih državnih saveza. I kao takvo, ovo je takmičenje prevladano. Opet, to je prilika da se predstavimo i volio bih da nas vidim tamo. Ali, još bih više volio da vidim naš domaći izbor za našeg predstavnika na vrhunskom nivou kakav je bio, recimo, 1999. godine, kada su taj izbor radili Senad Hadžifejzović i Ismeta Dervoz. Taj izbor bio je ujedno i posljednji festival “Vaš šlager sezone”. Uzalud sam se nadao da će oni koji imaju pravo na taj festival bar ove 2017. godine obnoviti taj festival. Jer, ove godine bismo, da smo bili malo svjesniji svoje i vrijednosti i prošlosti, obilježili pedeset godina tog festivala. To je jedan od razloga zašto se knjiga zove 50 godina, a ne 60 ili 70 godina. Drugi je taj što je 1967. godine objavljena prva autorska, vokalno-instrumentalna pop-rok pjesma u Bosni i Hercegovini, pjesma Pružam ruke, koju je snimila grupa Indexi. Bilo je prije toga instrumentalnih rok‑kompozicija, bilo je šlagera i pokušaja u sferi zabavne muzike, ali je ova pjesma u mnogo čemu prijelomna i ključna.

STAV: Jesu li obrade sevdalinke ispravan način očuvanja bh. kulturnog naslijeđa?

MISIRLIĆ: Svaki put koji nas natjera da se osvrnemo na našu tradiciju, da je prihvatimo i zavolimo za mene je ispravan. Ne treba nama tradicija okamenjena u spomenike i zarobljena u muzejima. Nama treba tradicija koja će živjeti među novim generacijama kao dio njihovog svijeta i svjetonazora. Ako u tom nastojanju poneko “vjenča” sevdalinku s nekim drugim žanrovima ili neuobičajenim instrumentima, ja sigurno neću imati ništa protiv tog “braka”. Uz opasku da je neophodno sačuvati u arhivama, na snimcima i u zapisima načine na koje je neka pjesma izvorno izvođena. A uvijek ima i onih koji dosljedno poštuju tradiciju i originalna aranžerska rješenja, pa sigurno nećemo biti uskraćeni za tu vrstu informacije.