Krajem septembra ili početkom oktobra, neposredno pred izbore, javila mi se A. – Je li Sadik? – Da. – Ovdje A. – Kako si? – Dobro, hvala. Kojim dobrom? – Za koga ćeš glasati? – bubnu A. “s neba, pa u rebra” i, premda me takvo netaktično pitanje nije iznenadilo, jer riječ je o osobi skromne naobrazbe i inteligencije, ipak osjetih huju, ali nekako je obuzdah

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

 

Prije pet-šest godina, početkom januara, a ta je godina bila izborna, što je za ostatak priče i važno i ključno, vraćajući se odnekud kući, u jednoj od mahalskih avlija ugledah dragu mi komšinicu M., pa je ljubazno pozdravih, ona još ljubaznije otpozdravi i zamoli me da sačekam. Veli, želi mi nešto reći.

– Vidi – reče – jedno udruženje dijeli pakete penzionerima starijim od šezdeset pet godina, a kako ti znaš da moja kćerka radi u tom udruženju, zamolila me je da te obavijestim o tome i da meni doneseš ličnu kartu tvoje majke. Potrebni su mi samo njeni osnovni podaci, a ličnu kartu vraćam odmah. U redu?

– Oprosti, ali nije mi poznato gdje tvoja kćerka radi. Koje je to udruženje?

Kad je rekla, ustuknuo sam, no kako joj, iz poštovanja i svjestan da ne zna u šta ju je kćerka upetljala, nisam mogao reći šta zaista mislim o tom udruženju i, sasvim izvjesno, uvrijediti je, uznastojao sam na lijep način iščupati se iz neugodne situacije, pa sam joj se od srca zahvalio, dodao da majka i ja živimo sasvim pristojno, da nam, Bogu hvala, takva pomoć nije nužna i poentirao da bi bilo najbolje taj paket dostaviti nekom kome je životno potreban, a takvih osoba u našem komšiluku, nažalost, ima.

– Sadik, molim te, nemoj me odbijati! Ti znaš koliko te volim, kao rođeno dijete, a mojoj je kćerci, za njen posao i dalje napredovanje, podjela tih paketa jako bitna – reče nepromišljeno M. i meni bi jasno da sam pogriješio, da M. zna u šta ju je kćerka upetljala i da je, želim vjerovati nevoljko i njoj za ljubav, pristala biti njen agitator i mahalski “operativac”.

– Dobro. Donijet ću ti ličnu kartu – rekoh suho.

– Hvala ti – uzvrati s olakšanjem.

Kod kuće, ostarjeloj i nagluhoj majci, iz trećeg pokušaja i uz mnogo vike, uspio sam pojasniti o čemu se radi: ko, kakav i s kojim ciljem dijeli te pakete, uvjeravajući je da bi paket ipak trebala uzeti.

– Čuj njega!? Sad mi pričaš jedno, sad drugo! Šta je s tobom?! Ma, ni govora! Od takvih mi ni orah ne treba! Teška je to prevara!

– Jesi li ti dobra s M.?

– Jesam!

– Misliš li da ona od svega ovog ima neku korist?

– Ma kakvi! Ona njena luda kćerka ju je u to uvalila!

– I, šta sad da kažem M.? Da joj ne daš ličnu kartu!? Misliš li da će je to obradovati?

– Dobro, dobro, shvatila sam. Odnesi joj.

Nedugo potom, opet se vraćajući odnekud, u dnevnoj sobi ugledao sam neotvoren paket i neraspoloženo majčino lice.

– Nisi ga htjela otvoriti!?

– Nisam. Čekam tebe da vidimo šta ćemo s njim.

– Pa, šta ćemo?

– Odnesi ga sutra B. Ona će se sigurno obradovati, a nama će, nadam se, biti upisano dobro djelo.

Tako je i bilo i tu se priča privremeno prekida, a nastavak će uslijediti mnogo kasnije, početkom jeseni, pred izbore.

Helem, krajem septembra ili početkom oktobra, neposredno pred izbore, javila mi se A., M. kćerka.

– Je li Sadik?

– Da.

– Ovdje A. Kako si?

– Dobro, hvala. Kojim dobrom?

– Za koga ćeš glasati – bubnu A. “s neba, pa u rebra” i, premda me takvo netaktično pitanje nije iznenadilo, jer riječ je o osobi skromne naobrazbe i inteligencije, ipak osjetih huju, ali nekako je obuzdah.

– Takvo je pitanje neumjesno. To se zove intima, znaš!?

– Zašto? Šta sam pogrešno rekla? Zapravo, želim ti dobro! Želim da glasaš za pravu osobu, za osobu koja će nam svima donijeti dobro!

– A ta prava osoba je tvoj šef!?

– Jeste! Zato sam ti se i javila! Za njega bi trebao glasati, a i tvoja majka!

– Zašto bismo to uradili?

– Kako zašto? Pa, pomogli smo vam! Donijeli smo vam paket i red bi bio da nam uzvratite!

– Vidi, da skratim! To što radiš je nezakonito, kažnjivo. A nisi ni bogzna kakve pameti. Reći ću ti i zašto. Zbog prirode posla, jako sam oprezan. Snimam svaki poziv s nepoznatog broja. I ovaj je razgovor snimljen. Dakle, sve što si rekla, a rekla si svašta, snimljeno je. Iz ovih stopa idem da te prijavim. Dat ću im snimak ovog razgovora i tvoj broj telefona, pa ti vidi šta ćeš i kako ćeš.

Naravno, nisam ništa snimio, niti je prijavio, ali budući da je munjevito prekinula vezu, zasigurno je, onako uspaničena, osjetila iznenadne stomačne tegobe i odjurila do toaleta.

Vidio sam je nedavno. Rođak i ja smo sjedili u avliji. Parkirala je auto ponad moje kuće i prošla pored nas bez pozdrava.

– Ova žena nije “centrirana” – procijedi rođak i zašuti.

Ja ne rekoh ništa, ali ova u zaborav potisnuta sličica bljesnu mi u glavi, rasvijetli se do najsitnijih detalja i, evo, uobliči se u tekst, u tekst o tome kako “necentrirani” i dalje, a iz godine u godinu sve ih je više, nesmiljeno oblikuju život onima koji to nisu i ne žele biti.

– Pa, dokle – ipak rekoh rođaku.

On me pogleda kratko, prodorno i ne reče ništa. A sve mi je rekao.