Dopada mi se poslovica koju je iznjedrio život grada: “Ne trči za ženom, niti za tramvajem.” Zašto? Zato što je odgovor najjednostavniji mogući: “Odmah dolazi druga, odnosno drugi.” Ipak sam jutros trčao za tramvajem. I to zbog žene koju sam vidio u njemu
Iznenade nas ponekad davni događaji i riječi kao da su se dogodili i izrečeni jučer. Ili danas. Nezaboravno je i uvijek otvoreno vrijeme kad smo bili kovači novih riječi. Niko se ne može, naravno, porediti s nadrealnim pjesnicima koje smo nekad toliko poštovali, iako, ruku na srce, njihova je mjera ponekad prelazila sve mjere.
Iskovane riječi preobražavale su se u crteže. Tako je bilo od Ibn Arabijeva Orla do Apollinaireovih Kaligrama. Slova se oblikuju u filozofske i nadrealističke riječi. Slova koja su nekad bila nijemi crteži.
Tako su nastale brojne mape i male-velike knjige. Neke od njih istinska su remek-djela.
Bibliofili tako oblikuju i vrhune svoj pogled na svijet.
Uvijek sam se družio s pjesnicima, slikarima i kiparima. Otkako znam za sebe, bili su mi kao rodbina.
Iz minulih vremena pamtim neke ideje koje su ostale samo ideje, odnosno, nisu realizirane nikako, a ne drukčije nego što su zamišljene.
Jedne večeri reče mi Dragaš kako bismo mogli napraviti zajedničku knjigu, pjesničko‑slikarsku. Otad smo stalno o njoj razgovarali, kadgod bismo se sreli.
“Potreban mi je naslov”, reče mi jednom, “da počnem svoju igru vizija…”
“Ljuboumomora”, konačno mu rekoh.
“Neologizam?”
“Naravno, šta bi drugo bio?!”
Oduševio se.
“Znam tvoje kovanice, ali mislim da ništa luđe nisi skovao. Kakva riječ”, zamišljeno je češkao svoju meštarsku bradu.
“Višeznačna je. Ovisi o naglasku i trenutku izgovora. Kao da je plod ovog umobolnog ljeta…”
I tako je naša knjiga nastavila rasti u razgovorima. Bila je sve zanimljivija svojim prizmatičnim pogledom na svijet.
Dok se nije završilo umobolno ljeto. I počelo umomorno doba.
Tjeskobno kao kiparski crtež.
Težak i voluminozan.
Na kraju je poklopio i prekrio Dragaša.
Tako je Ljuboumomora ostala nedovršena.
Nikad nisam vidio orla
pomislih
gledajući kroz prozor tramvaja
vidio sam pauna
vidio sam paunicu
nikad nisam vidio orla
iznad svoje kuće
vidio sam lastavicu
i šarenu kreju
vrapca
i grlicu
ali orla nikad
kuća je sada bez krova
i bez zidova
možda je njenu kapu raščupao
nevidljivi orao
onaj o kojemu sam mislio
Dopada mi se poslovica koju je iznjedrio život grada: “Ne trči za ženom, niti za tramvajem.” Zašto? Zato što je odgovor najjednostavniji mogući: “Odmah dolazi druga, odnosno drugi.”
Ipak sam jutros trčao za tramvajem. I to zbog žene koju sam vidio u njemu. Uspio sam stići i ugurati se u posljednjem trenutku. Stajao sam tako zadihan, baš iza žene za koju mi se učinilo na ulici da je poznajem odnekud. Kao da sluti o čemu razmišljam, okrenula se. I pogledala me nekako nezainteresirano. Rekao bih čak ravnodušno. Bila mi je posve nepoznata. Doimala se nepoznata čak i sebi.
Ljuboumomora, ko zna zašto, pomislih.
Onda me je opet
očešala Smrt
bila je srebrne boje
mladić je zaustavio auto
sav uspaničen
i pitao:
jeste li dobro
dobro sam
i ja sam kriv
odgovorih
jeste li sigurni?
možda bi trebali poći u bolnicu
ja ću vas odvesti
nije potrebno
sve je u redu
rekoh
a
pitao sam se
otkud ja tu
na tom mjestu
gdje je jurio srebrni auto
i udario me
Ponekad bih, povremeno, ispunjavao stihovima stranice Ljuboumomore, rukopisa u nastajanju, bilo gdje da sam se zadesio:
Kad je počela kiša
gledao sam u Miljacku
s mosta ing. Eiffela
kao da je rastopljena cigla
tekla
ili je to kiša
pomislih
koja pljušti po vodi
i mostu iznad nje
crvene boje
Ljuboumomora nikad nije objavljena.
Tako je Prodavnica noževa jedina grafička mapa koja je tako oblikovana s magičnim linogravurama Senadina Tursića.
Postoji samo nekoliko primjeraka.
Dugo ga nisam vidio. Godinama zapravo.
Živi na jugu Francuske i priča unuku o sličnim događajima, prije stoljeća i stoljeća, tamo i u Bosni..
Vrijeme u kojem živimo svojim spravama koje su se mogle naslutiti samo u bajkama otvara nam prostor glasa i slike. Pričamo tako o svemu čega se sjećamo. Pričamo i sjećamo se.
