Džamija je izgrađena po nacrtu arhitekte M. Davida još 1898. godine i imala je unutrašnje dimenzije 7 x 8 metara s dodatkom hajata. Na tim se nacrtima ne vidi skica munare, premda je uz nju izgrađena četvrtasta munara visoka 12 metara. Svečano je otvorena 13. novembra 1903. godine. Nije poznato da je postojala pisana vakufnama Mujage Komadine, pa se s pravom džamija ne naziva njegovim imenom već džamijom u Gornjoj Drežnici

Za džamiju u Gornjoj Drežnici, ako posmatramo samo njen historijat, možemo slobodno kazati da je simbol jedinstva Bošnjaka Mostara, simbol vjerskog i nacionalnog dostojanstva muslimana Bošnjaka ovog kraja i spomenik opće pismenosti i moralnog uzdignuća.

Džamiju u Gornjoj Drežnici, odmah do mektepske zgrade izgrađene 1895. godine, na zemljištu Mehmeda Husejića podigao je Mujaga Komadina, koji će kasnije postati jedan od najpoznatijih i najznačanijih gradonačelnika Mostara. Džamija je svečano otvorena 13. novembra 1903. godine. U to je vrijeme Mujaga bio uspješni poslovni čovjek i vijećnik u dvama mandatima u Gradskom vijeću Grada Mostara. Koncem 19. stoljeća bio je u otvorenoj konfrontaciji s tadašnjim mostarskim muftijom Alijem Fehmijem ef. Džabićem.

KATOLIČKI PROZELITIZAM

Historijski podaci govore da su Bošnjaci-muslimani Mostara u to vrijeme bili podijeljeni u dvije grupacije. Mujagin ćošak ili Mujagina mreža okupljala je njemu odane i bliske osobe iz poslovnog i novograđanskog trgovačkog sloja, dok je skupina okupljena oko muftije Džabića uglavnom bila iz redova uleme i nazivani su Džabićevim ćoškom. U posljednjoj godini 19. stoljeća sve se to promijenilo. Otvoreni prozelitizam i pokrštavanje muslimana u Bosni i Hercegovini, oduzimanje vakufske imovine i slabljenje muslimanske moći kulminirat će nestankom djevojčice Fate Omanović iz sela Kuti kod Mostara i ujediniti sve suprotstavljene grupacije.

Muslimani Mostara, i oni iz Mujagine i oni iz Džabićeve grupe, te su godine zajedno potpisali dvije predstavke okružnim vlastima; ministru Benjaminu Kállayu i caru Franji Josipu I. Obje predstavke uz Džabića potpisuje i Mujaga Komadina. Za razliku od prve, u drugoj predstavci, osim zahtjeva da se pronađe oteta malodobna Fata i da se kazne počinioci, kritizirali su “slab islamski odgoj muslimanskog stanovništva i uopće stanje muslimanskih vjersko-vakufskih i školskih institucija”.

Smatrali su to stanje zabrinjavajuće lošim i tražili su promjenu zakonskih propisa. Pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju bh. muslimana kasnije je dobio svoj epilog i rezultirao osnivanjem bošnjačkih političkih partija. Činjenica je da je džamija u Gornjoj Drežnici izgrađena u tom ambijentu. U ovakvom ambijentu najjasnije prepoznajemo motive kojima se rukovodio Mujaga Komadina da izgradi džamiju.

Nažalost, slučaj pokrštavanja i otvorenog prozelitizma dogodio se i u Drežnici. Godine 1909. odvedena je djevojka Duda Zukić, kći Mehmedova iz Donje Drežnice, u Metković i pokrštena. Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Mostaru pozvalo je, povodom ovog slučaja, na razgovor i saslušanje imama Hasana ef. Palića, Muhu Mušića, muhtara Donje Drežnice sa Striževom, džematbašu Aliju Bobića, Omera Mujića, muhtara Gornje Drežnice i Dudinog oca Mehmeda.

Oni su 16. oktobra 1910. godine došli u Mostar i u Vakufskom povjerenstvu izjavili: “Prošle godine Duda je odvedena po katoličkom svećeniku fra Juriću i Peri, udovi Krešića. Oni su Dudu neko vrijeme čuvali samu u jednoj kolibi kod Perine kuće, odakle su je prošle godine negdje odveli. Njena sestra Saja izložena je istoj opasnosti jer se ona stalno druži s inovjerkama i kuća joj je daleko od muslimanskih kuća.”

Mehmed je obećao da će kćerki Saji zabraniti svako druženje s inovjerkama i odlazak u njihove kuće i da joj neće dozvoliti da bez njega ili nekog joj rođaka igdje sama odlazi. Svi su se obavezali da će Saju brižljivo čuvati sve dok se ne uda za kakvog čestitog i valjanog muslimana. A da se gradnja džamije ne može dovoditi u vezu s Mujaginim političkim ambicijama, dovoljno je reći da na izborima 1910. godine nije dobio povjerenje Drežnjaka.

ODGOJ, ODGOJ, ODGOJ I OBRAZOVANJE

Džamija u Gornjoj Drežnici izgrađena je po nacrtu arhitekte M. Davida još 1898. godine i imala je unutrašnje dimenzije 7 x 8 metara s dodatkom hajata. Na tim nacrtima se ne vidi skica munare, premda je uz nju izgrađena četvrtasta munara visoka 12 metara. Nije poznato da je postojala pisana vakufnama Mujage Komadine, pa se s pravom džamija ne naziva njegovim imenom već džamijom u Gornjoj Drežnici. Te je godine izgrađen i nacrt mekteba u tipičnom austrougarskom stilu, no nije poznato da je i izgrađen. Desetak godina poslije, dakle oko 1910, pojavljuju se zahtjevi za izgradnju mekteba. Najvjerovatnije je riječ o mektebu uz džamiju jer će izvijestiti Ali ef. Beglerović, imam i mualim u Gornjoj Drežnici, 1911. godine da je otpočeo predavanje u novootvorenoj mektebi-ibtidaiji, za koju Omer Mujić, džematbaša u Gornjoj Drežnici, kaže da je mekteb izgrađen na starim zidinama.

Mujić je godinu kasnije od povjerenstva tražio da im se najavljuje vrijeme iftara i da se kupi barut. U arhivima se nalaze i spiskovi djece koja su pohađala mekteb u to vrijeme, podaci o nabavci namještaja itd. Po svemu sudeći, osim džematbaše Omera Mujića, vrlo veliku ulogu u zamahu vjerskog života u to vrijeme imali su imam Alija Beglerović i vakif zemljišta za izgradnju džamije Mehmed Husejić, kojeg su 1915. godine i službeno imenovali mujezinom džamije. Nakon smrti Alija ef. Beglerovića 1916. godine, na vjerskim poslovima angažiran je Jusuf ef. Beglerović.

Radio je na animiranju djece da pohađaju mektepsku nastavu. Dokumenti kažu kako je tada zbog pomanjkanja broja djece mektebi-ibtidaija u Donjoj Drežnici bila zatvorena. Sibjan mekteb u selu Striževu renoviran je 1914. godine. Dio sredstava za gradnju ovih mekteba doznačen im je iz Vakufskog povjerenstva. Stari mekteb u Bunčićima također je renoviran tih godina. Kasnije je njegovo zemljište prodano, a novac utrošen u džamiju.

Strahote Prvog svjetskog rata nisu zaobišle ni ovaj kraj. Godine 1917. mekteb u Gornjoj Drežnici bio je zatvoren zbog pojave tifusa. O tome se često pisalo na relaciji Drežnica –  Mostar – Sarajevo. Drugi je put zatvoren 1930. godine zbog bolesti krzamaka kod djece. Bio je obolio i muallim. Dvije godine kasnije, 34 djece oboljelo je od vrućice i nisu mogli pohađati nastavu. U narednoj, 1933. godini, pojavljuju se dokumenti o roditeljima koji ne žele slati djecu u mekteb. Imam je 1937. godine revnosno sačinio spisak te djece i napravio prijavu roditeljima. Početkom Drugog svjetskog rata došla su nova iskušenja. Učiteljica Paula Tomić u školi je zabranjivala djeci da u slobodno vrijeme pohađaju mekteb, pa su u džematskom odboru napravili prijavu i protiv škole i protiv učiteljice.

EFENDIJA SPRIJEČIO POKOLJ U DRUGOM SVJETSKOM RATU

Od velikih događaja vezanih za džamije u Drežnici posebno se ističe onaj spočetka oktobra 1942. godine, kada su četnici zapalili džamiju u Donjoj Drežnici. U svom krvavom pohodu četničke horde su u dva dana pobile 23 i ranile 6 muslimana, te pobile oko 50 katolika. Na udaru krvoloka prvo se našlo stanovništvo Donje Drežnice, u kojoj je ubijeno više od 20 ljudi, većinom muslimana. Uz džamiju je zapaljen veliki broj kuća, zgrada općine, pošta i dr. U Striževu su ubili 2 muslimana i zapalili žive dvije kompletne katoličke porodice.

Da zločin u Drežnici ne bi dobio još strašniji epilog, veliku ulogu odigrao je tadašnji imam Jusuf ef. Beglerović. U izjavi Jusufa ef. Beglerovića od 4. novembra 1942. godine navodi se da su ga četnici pozvali iz brda gdje se narod ovog dijela Drežnice bio sklonio kada je čuo za počinjene zločine. Zaprijetili su im da će ih sve pobiti i da će im sve popaliti ako se ne vrate kućama. Ef. Beglerović uspio je vratiti narod u selo. Na njegovo pitanje zašto su zapalili džamiju u Donjoj Drežnici i matični ured i zašto su pobili civilno stanovništvo, četnički komandant pozvao je podređenog oficira da odgovori na pitanja o zločinu. Ovaj mu je odgovorio da to nisu uradili oni već četverica italijanskih vojnika i da su ih oni zarobili i deportirali u Trebinje.

Kao svjedok ove izjave potpisuje se i Ćerim Kurtović. Iako je čitav slijed događaja pokazao da je prebacivanje odgovornosti na italijanske vojnike bila samo farsa, ipak se taj susret imama i četničkog vodstva pokazao kao odlučujući da se zločinačke namjere ne ostvare u potpunosti, iako nisu do kraja održali datu riječ. Naime, četničke su kolone do okončanja svog pokreta u Gornjoj Drežnici ubile još petnaestak muslimana i katolika i pljačkale kuće.

Iako nije zapaljena, džamija u Gornjoj Drežnici ipak je pretrpjela određenu štetu, što potvrđuje dopis Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva Mostar iz 1951. godine, kojim obavještava Vakufsku direkciju Sarajevo da su odmah iza oslobođenja poslali zalihe ćilima koje su imali u ovu i druge džamije koje su bile opljačkane od strane četnika i okupatora. Jusuf ef. Beglerović preselio je na ahiret 1951. godine. Nakon njegove smrti, dekret o vršenju vjerskih obreda dodijeljen je mujezinu Hasanu ef. Begleroviću, koji je dugo radio kao sibjan-muallim u Striževu.

Glavni imam za Hercegovinu Zufer ef. Bešlić prilikom obilaska džemata Gornja Drežnica pred kraj 1962. godine primijetio je da su džematlije renovirale džamiju s kamenom munarom, da su uredile i zidom ogradile dva groblja koja mogu služiti za primjer ostalim džematima u gradovima i selima. Na groblju nedaleko od džamije vidio je pristojno izgrađenu gasulhanu kakvu do tada nije nigdje mogao vidjeti. Osim džamije, temeljito su bili obnovljeni mesdžidi u Striževu i selu Dragi, što je zasluga vrijednog imama Ahmeda ef. Lalića i džematlija iz Gornje Drežnice. Obnova džamije te 1962. godine u Donjoj Drežnici bila je pri kraju.

Svi navedeni vjerski objekti obnovljeni su većinom doprinosima džematlija i uz skromnu pomoć mjesnih vakufa i kao takvi bili su svijetao primjer islamske svijesti i zalaganja. Visok stepen islamske svijesti muslimani u Gornjoj Drežnici imali su i desetak godina kasnije. U izvještaju tadašnjeg njihovog imama Adema ef. Fatića, pored ostalog, navodi se da su mještani sela Gornja Drežnica dali u fond Gazi Husrev-begove medrese i za podizanje Islamskog fakulteta više od 5.500 dinara. Tada je u Drežnici poraslo i interesiranje za islamskom literaturom i glasilima Islamske zajednice. Pedeset mještana bilo je pretplaćeno na Preporod, a desetak na Glasnik. Na području Gornje Drežnice u to vrijeme postojala su 3 mesdžida i džamija.

RAĐANJE SLOBODE

Od 1973. godine počeli su s pripremama da umjesto stare munare izgrade novu i vitku, na ponos cijelog džemata. Međutim, džamija je obnovljena tek krajem osamdesetih godina. Obnova je počela 1988. godine, a svečano otvorenje upriličeno je 15. septembra 1990. godine.

Najteži trenutak u svom postojanju džamija je doživjela za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. U augustu 1993. godine porušili su je pripadnici HVO-a bjesomučnim granatiranjem. Iako na ulaznoj ploči piše da je obnovljena sredstvima Visokog saudijskog komiteta, ona je obnovljena ponajprije zahvaljujući sredstvima i volji tamošnjih muslimana. Džamija je, s munarom visine 28 metara, restaurirana iz temelja. Svečano je otvorena 11. oktobra 1997. godine. Vrijednost radova iznosila je 118.000 njemačkih maraka. Glavni su donatori bili Drežnjaci zaposleni u inostranstvu. Oni su donirali oko 50.000 njemačkih maraka, koliko iznosi i donacija Visokog saudijskog komiteta, a ostatak su uplatile džematlije iz Drežnice i prijatelji ovog džemata.

I nije se stalo na tome. Nesebičnim zalaganjem džematlija, uz pomoć Medžlisa IZ Mostar, te svih prijatelja džemata, uz džamiju su obnovljeni ili nanovo izgrađeni i drugi objekti, što u cjelini predstavlja impozantan graditeljski kompleks. Obnovljena je i dograđena zgrada mekteba uz džamiju, čime je stvorena mogućnost i za druge aktivnosti značajne za funkcioniranje džamije i vjerskog života džemata. Izgrađen je zaseban objekt gasulhane sa svim potrebnim sadržajima. Na mjestu nekadašnjeg porušenog imamskog stana izgrađen je novi, savremen objekt s istom namjenom. Uređeno je džamijsko dvorište, koje daje poseban pečat ukupnom ambijentu.

Na primjeru džamije u Gornjoj Drežnici jasno se razaznaje vrijednost slobode i nacionalnog samoodlučivanja. Na to je u svom govoru upozorio mostarski muftija mr. Salem ef. Dedović, kritizirajući sve češće pojave individualizacije kod Bošnjaka: “Nije to suština i smisao našeg poslanja, naše vjere i našeg opstanka na ovim prostorima, jer mi jedni bez drugih ne možemo. Ako ne živimo jedni za druge i ako tako ne postupamo, nismo dokučili suštinu Poslanikove poruke i njegovog nauka zbog čega je poslan ljudima.”

Pored vjerske uloge džamije, muftija Dedović protumačio je i njene društvene aspekte. “Džamije nas podsjećaju i na druge društvene obaveze, da kao politički narod imamo svoj cilj, da ovu zemlju trebamo sačuvati i prenijeti njen emanet na buduće generacije, da se za nju treba i dalje boriti, jer se oko nje i dalje nadvijaju strašni glasovi koji prijete njenom suverenitetu, integritetu i cjelovitosti. To mora biti briga svakome; šta je sudbina i šta je njena budućnost. Zato svako mora biti na visini svog zadataka i ne dozvoliti da se prepustimo stihiji i pasivnosti, stanju koje nije dobro.

Nas hramovi i ovakvi zborovi moraju okrijepiti i okupiti jer su oni ljekovite vrijednosti. I čovjek je ljekovita vrijednost samo ako pređe preko toga da je sam sebi dovoljan. Niko nije sam sebi dovoljan, čovjek mora iskoračiti iz tog stanja u stanje da pripada drugom čovjeku, da je zainteresiran šta je kod tog drugog čovjeka. To je u suštini vjera, to je suština poslanja. Taj osjećaj, bratski, ljudski, bošnjački, treba da podstičemo živim primjerom i svojim životom”, poručio je mostarski muftija.