Nakon dan-dva, oh, kakvog li iznenađenja, Vlaisavljevićka je, naravno, izbrisala čitav svoj post i objavila drugi u kojem lamentira, vjerovali ili ne, nad govorom mržnje koji se sručio na nju samo zato što ima drugačije mišljenje i što “govori u ime pravde i zaštite obespravljenih”.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Spirala propadanja ili, bolje rečeno, javnog (samo)uništenja Sanje Vlaisavljević kao da nema kraja. Nakon što je otvoreno stala u odbranu likova poput Ivana Šušnjara, Tvrtka Milovića, Glorije Lujanović, kao i njihovih krajnje šovinističkih izjava – sve odreda krajnje kontroverznih ličnosti uhvaćenih kako bljuju antibošnjački šovinizam – i sama se odlučila okušati u istoj disciplini.

Valjda u sklopu borbe protiv “majorizacije i ugrozbe”, gospođa Vlaisavljević na svom Facebooku pozabavila se poprilično nepametnom komparacijom biografija Dragana Čovića i Željka Komšića, pokušavajući ovog prvog prikazati obrazovanim mirotvorcem, a ovog drugog militantnim primitivcem.

Ne bi u takvom eksperimentu bilo ništa toliko skandalozno da se Vlaisavljevićka na komentare svojih pratilaca, kako je Čović tokom rata koristio bespravno zatočene bošnjačke logoraše u Heliodromu kao robovsku radnu snagu, nije odlučila odgovoriti “humorom” (baš onog tipa koji krasi njene ranije branjenike), u smislu da je bolje što ih je Čović izvodio iz logora na prisilni robovski rad nego da ih je uvodio u logor.

Upravo ovakva vrsta bešćutnog i bezobzirnog komentara pokazuje da Vlaisavljevićka nije tek tako branila antibošnjački šovinizam Čovićevih medijskih jastrebova nego da je, predstavljajući njihov govor mržnje kao slobodu govora, vrlo vjerovatno branila i vlastite predrasude takve vrste i slobodu da ih sama iznosi, kao što je uostalom konačno i uradila.

Da sve bude gore, nakon što su njeni komentari proizveli pravi mali skandal i izazvali brojne osude, Vlaisavljevićka se samo nastavila dalje ukopavati, pa je čak izvođenje logoraša na prinudni robovski rad pokušala staviti u kontekst “spašavanja ljudi”, skretati diskusiju na “rasistu” Mustafu Busuladžića, Mušana Topalovića Cacu, nazivati kritike na svoj račun fašizmom i tako dalje, i tako jadnije.

Nakon dan-dva, oh, kakvog li iznenađenja, Vlaisavljevićka je, naravno, izbrisala čitav svoj post i objavila drugi u kojem lamentira, vjerovali ili ne, nad govorom mržnje koji se sručio na nju samo zato što ima drugačije mišljenje i što “govori u ime pravde i zaštite obespravljenih”.

Takva reakcija i takve zamjene teza bile su sasvim predvidljive, a iskustvo nas uči da su ovakvi opetovani provokativni performansi možda u funkciji pripreme terena za profesionalnu selidbu u “južnija” lovišta, negdje bliže HDZ-ovim jaslama, i to s oreolom još jedne žrtve “sarajevske kasabe”, “protjerane od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja”.

Baš kao što je to bio slučaj s još jednim provokatorom, Vlaisavljevićkinim branjenikom i sličnomišljenikom Vukom Bačanovićem.