Banjoj Luci 27. aprila 1947. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Komparativnu književnost i jugoslavenske jezike i književnosti diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za svoj neumorni književni rad Horozović je dobio nekoliko značajnih nagrada: Sedam sekretara SKOJ‑a (1972), Nagradu grada Banje Luke (1980), Nagradu Udruženja književnika BiH (1988), Nagradu za najbolju knjigu za djecu u BiH (1987), Nagradu Društva pisaca Bosne i Hercegovine za 1998. godinu, te druge nagrade i priznanja. Zastupljen je u brojnim antologijama pripovijetke, poezije i drame, te prevođen na više jezika. Jedan je od utemeljitelja bosanskohercegovačke postmodernističke literature. Do sada je objavio nekoliko romana (Kalfa, Psi od vjetra, Imotski kadija), zbirki priča (Beskrajni zavičaj) i pjesama (Kaleidoskop), te knjiga koje nadilaze klasične žanrovske okvire (Talhe ili šadrvanski vrt). Književna kritika Horozovićev je književni rad ocijenila najvišim ocjenama. Iz magijskog svijeta vlastitih proza, Horozović je dospio i do književnog kanona, pa su njegova djela čitana kako na nižim nivoima obrazovanja, tako i na studiju književnosti. Povodom izlaska njegovog novog romana Sokolarov sonet u biblioteci časopisa Stav, Horozović govori o interesiranju za srednjovjekovne teme, svom dosadašnjem književnom radu, korespondenciji s velikim hisponoameričkim klasicima…

STAV: Iz štampe je izišao Vaš novi roman Sokolarov sonet, čija je radnja smještena u srednjovjekovnu Bosnu. Koliko Vas je dugo okupirala ova izazovna tema?

HOROZOVIĆ: Oduvijek valjda. Odrastao sam pokraj starih gradova. Penjao se na njih, sjedio pokraj starih zidina i ruiniranih kula. Gledao kako ih oplakuje voda. Osim vrlo bliskih Zvečaja, Grebena, Bočca i Kotora, poznati su mi iz tog razdoblja (nešto iz porodičnih, nešto iz biciklističkih razloga) i Jajce, Vinac, Soko, Ključ, Ostrožac. Napisao sam u rano doba mladosti nekoliko pjesama koje su korespondirale s tim davnim svijetom (Zvečajsko blago, naprimjer. Nije čudno da se tako zove i moja prva, pjesnička knjiga). Objavio sam, prije mnogo godina, knjigu Karta vremena. Ona je na neki način vremenska slika jednog malog prostora. Istovremeno je i putokaz za sve moje prethodne i kasnije knjige. Mogla bi se u njoj naslutiti i životna pustolovina sokolarovog soneta. Ništa ne nastaje u jednom trenutku. Iskustvo i vrijeme otvaraju oči trenutka i onda to nazivamo nadahnućem.

STAV: Posve je jasno da i danas postoje sporenja oko tumačenja srednjovjekovne bosanske povijesti. Jeste li i Vi imali nedoumica u vezi s kolopletom svih tih heretika i dualista na razmeđu Istoka i Zapada?

HOROZOVIĆ: Nisam. Riješio sam ih mnogo ranije čitajući knjige i/ili studije raznih istraživača i “istraživača”. Začudo, više ih je nego što bi se moglo pomisliti. Bile su, više ili manje, dokazivanje određenog historijskog stava, ostrašćene, ispunjene lažnim uvjerenjem koje se pokušavalo dokazati, svjesnim prešućivanjem i sličnim. Međutim, postoje činjenice koje niko nije mogao dovesti u pitanje i istinske naučne studije posvećene tim činjenicama. Neosjetno su se ili oštro sukobljavale studije sa studijama. Pomno sam slagao sve to u svojoj glavi ne bih li pronašao jasnu sliku prostora i vremena. Pomogla su mi u tome i nova istraživanja i otkrića koja su govorila koliko je moja slika utemeljena. Naravno, mnogo je drukčija od stereotipa kojima se služe razni ovi i razni oni.

STAV: U bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, osim knjige pjesama Kameni spavač, ne postoji značajnije djelo koje izvore crpi iz srednjovjekovne Bosne. Zašto su naši književnici tako rijetko pisali o tom vremenu?

HOROZOVIĆ: Pisali su, iako rijetko. Spisateljski razlozi uglavnom su bili potvrda opstojnosti i identiteta. Postoje drame i proze koje to dokazuju (zapravo je to veći broj knjiga nego što se misli, mada su često podložne mišljenjima političkih i nacionalnih klubova svoga vremena. Ponekad posve neukusno. Ipak, ovdje vrijedi spomenuti roman Zaima Topčića Zemlja heretika, neke pripovijetke Derviša Sušića, knjigu Vitezovi Kulina bana Nenada Tanovića, drame Bosanski kralj i Grešni herceg Miroslava Jančića, mnoge tekstove Jana Berana… Kameni spavač je, naravno, nešto posebno. On je temeljne umjetničke građe.

STAV: Otkuda naslov? Ko je sokolar? Zašto sonet?

HOROZOVIĆ: Sokolarstvo je magična vještina onog i ovog vremena. Na različit način, naravno. Ovdje ta vještina otkriva svoje posebne, neslućene vrijednosti. Tako dimenzije oka sokolova šire svoja značenja. Sokolar je Vir, sudbinom izabrani učenik. A sonet me oduvijek zanimao. Od vremena kad je oblikovan, o kojemu pišem u romanu, prošao je dug i zanimljiv put u različitim književnostima. Na kraju je postao mali hram u kojemu je moguće izraziti gotovo sve. Značajne knjige koje su obilježile različita vremena to i potvrđuju. Knjiga kojom sam ja ušao u književnost sadrži dobar broj sonetnih istraživanja. Sve se to može vidjeti u Kaleidoskopu, zbirci izabranih pjesama.

STAV: Pripremajući materijale za Sokolarov sonet, čitajući o srednjem vijeku, jeste li zapazili neke sličnosti s našim vremenom, odnosno, primjećujete li da možda živimo u začaranom krugu jednih te istih nevolja i stranputica?

HOROZOVIĆ: Začarani je krug neizbježan. To je stvar viđenja. Sličnost ljudi i njihova ponašanja, bez obzira je li u pitanju vlast ili bilo što drugo, osnova je svega. Literatura i teatar stalno se time bave. Nova čitanja i pisanja starih tema gotovo oduvijek postoje. Možda je najbolji primjer doba egzistencijalističkog mišljenja kad je napisana nekolicina drama s antičkom tematikom i novim pogledima na njih. Sudbine Antigone, Kaligule, Elektre, Oresta i mnogih drugih pokazale su se u novom osvjetljenju – onome u kome živimo (to nije prošlo bez odjeka i u jezicima naše regije). Ko zna koliko je antigona napisano? Ili hamleta, s druge strane? Naša istraživanja u tom smislu, kad je riječ o temama i likovima iz nasljeđa, prezentirana su uglavnom stidljivo.

STAV: Pišete različite književne žanrove: pripovijetke, romane, pjesme, drame, eseje, književnost za djecu… Možda su u bošnjačkoj književnosti još samo Skender Kulenović i donekle Nedžad Ibrišimović i Alija Isaković pokazivali tu vrstu raznolikog interesa. Koliko je to zahtjevno, je li Vas stvaralački iscrpilo?

HOROZOVIĆ: Nisam razmišljao o tome. Neku ideju, sliku ili prizor odmah vidiš u svom prirodnom književnom obliku. Sve je ostalo drama pisanja. Posebnost je ipak kad je o teatru riječ. Drame za čitanje nisu posve prirodan oblik. Tekstovi se pišu za izvođenje. Zato pisac treba biti dio tog pogona. Danas je teatar obogaćen radiofonskim, televizijskim i filmskim izrazom. Tako da su mogućnosti zaista velike. Sve je ostalo u piscu. Postoji ona lijepa parabola o Michelangelu. “Ne vidim kamen”, govorio je “nego kip. Potrebno je samo otkloniti višak materijala.” Lijepo. I istinito, zar ne? Uzgred, počeo sam pisati za djecu tek nakon razgovora sa svojom djecom. Dok su rasla. Golemo je to i posebno iskustvo.

STAV: Koliko je forma važna da bi se prenio sadržaj? Da li formu odabirete Vi ili je diktira tema kojom se bavite?

HOROZOVIĆ: Ideja zapravo podrazumijeva formu. To su najbolji trenuci književnosti. Naravno, postoje različita iskustva. Naprimjer, neki pisci napišu jednu dramu, potom drugu, onda treću, kako bi od sve tri načinili roman u kojem su te drame prepričana poglavlja. I mnogo tome sličnoga. Ne vjerujem u te adaptabilne rabote. Ostajem pri onom što sam kazao u prvoj rečenici.

STAV: Iako ste objavili četiri zbirke poezije, Vaše se ime rijetko vezuje za poeziju. Koliko je pjesnika sadržano u prozaisti Horozoviću, i obrnuto?

HOROZOVIĆ: Riječ je o istom piscu. Neki su to zapažali, neki ne. I antologijski izbori koji me nisu zaobilazili, ali su me čudno interpretirali. Možda je najbolji odgovor na ovo pitanje Knjiga mrtvog pjesnika. Ona je istovremeno i knjiga pjesama i posve osebujan roman. Mislim da je i tekst Seada Begovića o Sokolarovom sonetu dobar odgovor na to pitanje.

STAV: Brojni su čitaoci u Vašim pripovijetkama prepoznali utjecaje hispanoameričkog magijskog realizma. Koliko je utjecaja Borhesa, Huana Rulfa ili Ernesta Sabata u Vašim djelima?

HOROZOVIĆ: Nije riječ o utjecajima nego o korespondentnosti. Zapravo, magijski realisti malo su više prevođeni nakon što je moja generacija već bila prozvana borhesovcima. Pisci koje ste spomenuli zaista su izuzetni i trebali bi biti dio bitne lektire svakog čitača (ne samo onih sklonih fantastici). Naravno, među njima postoje ključne razlike, kao što postoje među svim autentičnim književnicima.

STAV: U akademskim čitanjima Vaših proza nerijetko ste povezivani s Vitomirom Lukićem. Da li ste poznavali Lukića? Jesu li postojali međusobni utjecaji između vas dvojice?

HOROZOVIĆ: Nisam znao za to. Poznavao sam ga. Osim akribije koju je posjedovao, bio je i izuzetan pripovjedač. Neke od njegovih pripovijedaka spadaju u sami vrh bosanskohercegovačke proze. Međusobni utjecaji nisu postojali, ali smo se razumijevali – naprosto, različitim smo putovima došli do vidikovca koji omogućava sličan pogled na svijet. Kad se znalci prepoznaju i poznaju djela onog drugog, nemaju potrebe ništa objašnjavati. Takav je susret bilo kojih majstora. Razgovarali smo nekoliko puta i, zanimljivo, gotovo uvijek o slikarstvu (on je bio poseban televizijski esejist koji je snimio o slikarstvu brojne vrlo utemeljene i dragocjene emisije).

STAV: Fantastični elementi nisu prisutni samo u Vašim pripovijetkama, nego i u romanima. Psi od vjetra nesvakidašnja je trilogija u kojoj fantastika ne nosi fabulu kao u nekim pripovijetkama, ali je itekako prisutna. Ima li fantastike u Sokolarovom sonetu? Može li književnost bez fantastike?

HOROZOVIĆ: Fantastika postoji oduvijek. Ona je dio historije čovječanstva. Njeno je čitanje suština svega. Kroz nadahnuto čitanje bajki, sa znanjem o vremenu i prostoru, naprimjer, moguće je otkriti daleko više nego što bi se moglo i pomisliti. Naravno, tako je i kad je riječ o ranim fantastičkim zapisima, koji su se smatrali ili se, u određenim sredinama, i danas smatraju svetima. Sokolarov sonet oblikovan je oko jednog začudnog fantastičkog elementa. Sve ostalo utemeljene su historijske slike. U pitanju je vid. Fragmenti te priče, stoga, vjerujem, otvaraju mnogo više prostora, koji je prostor za kongenijalnog čitaoca i zato ga nije potrebno redak po redak ispisivati.

STAV: Nisam slučajno spomenuo trilogiju Psi od vjetra. Smatram da je to jedan od književno najuspjelijih romana bošnjačke književnosti. Kada biste Vi vrijednosno pozicionirali Vaša djela, gdje bi se našla ova trilogija?

HOROZOVIĆ: Sigurno u samom vrhu. Zato izuzetno poštujem Vaše mišljenje i radujem mu se. Psi od vjetra su se kompletirali nakon gotovo dvadesetogodišnjeg objavljivanja pojedinih dijelova trilogije (Pisaći stroj ručne izrade, Rea i Sličan čovjek). Njihov okvir oblikovan je od dviju priča. To je knjiga koja je dugo postojala kao jedinstvena samo u svijesti njena pisca i nekoliko njemu bliskih ljudi. Zaista osjećam ponos što sam je napisao.

STAV: Rođeni ste u Banjoj Luci i tamo ste se isprofilirali kao književnik, a posljednjih dvadeset godina živite u Sarajevu. Kako je živjeti i raditi izmješten iz svijeta iz kojeg ste ponikli? Koliko je izbjeglička sudbina utjecala na Vašu književnost?

HOROZOVIĆ: Banja Luka je grad kroz koji sam čitao sve druge gradove. Mislim da je to i prirodno. Međutim, dogodile su se stvari na koje nismo mogli utjecati. Svi su ljudi, zapravo, postali izmješteni iz svijeta u kojemu su ponikli. To je iskustvo koje je nemoguće jednom čovjeku dokraja ispisati. Izbjeglištvo je na više načina utjecalo na moje pisanje. Možda je najpreciznije da kažem – stilski. Svaki književni inteligentni radoznalac to može primijetiti. I neka to o tom bude dovoljno. Što se tiče Sarajeva, osjećao sam ga i ranije kao svoj grad. Sudbina je to samo potvrdila.

STAV: Pripremate li neko novo djelo? Kako deverate u svojim umirovljeničkim danima?

HOROZOVIĆ: Ti su dani poprilično opterećeni bolešću. Ne bih više o tom. U svakom slučaju, to me je dovelo u nezavidnu situaciju s rukopisima na kojima sam duže ili kraće bdio. Zato je Sokolarov sonet moja velika radost. Tu je i Alfir, mediteranski romaneskni fragmentarij ili roman-poema. Sudbine knjiga ponekad su zaista neobične. Prije desetak godina napisao sam roman Snježni tigar skače kroz vatreni obruč. Bio je dio jedne kolekcije od pet knjiga za mlade. Međutim, kao i taj izbor – nije objavljen. A to je mala neobična knjiga do koje mi je stalo. Ostalo je još nedovršenih rukopisa kojima se namjeravam baviti. Od svih njih, spomenut ću samo polivalentnu i neobičnu Andaluzijsku bilježnicu.

STAV: Pratite li savremenu bosanskohercegovačku književnu scenu? Primjećujete li neke nove talentirane pisce?

HOROZOVIĆ: Koliko mogu. I čitam. Dar se uvijek primijeti. Svoje favorite ne bih ovdje nabrajao. Uostalom, na razne sam načine to već učinio (prikazima, pogotovo dok sam prije koju godinu radio na televiziji, uvodnim slovima, žiriranjem itd.). Neki od njih u međuvremenu su se etablirali.

STAV: Imaju li današnje generacije pisaca bolje uvjete od onih prijeratnih? Je li nekad bilo lakše biti piscem, je li se nekada više uvažavala njegova izdvojena pozicija? Ima li to veze s društvenim uređenjem?

HOROZOVIĆ: To je zapravo uvijek isto. I u vrijeme naručilaca, tj. mecenatstva, ili u vrijeme primitivizma, tj. organizacije pljačke i pokornosti. Pisac je uvijek sam. I kad odlučuje i kad piše. Jedna noć nije dovoljna. Za to se uvjerenje živi. Ili jesi pisac ili nisi. Vrijeme u kojem živiš može ti dati više ili manje blagodati, ali to neće izoštriti tvoj stih, odnosno misao. Za pisca je najvažnije da ga čitaju, razumijevaju i razgovaraju s njim sadašnji i budući čitači.