Režija: Kokan Mladenović, dramaturgija: Vedran Fajković, kostimografija i scenografija: Adisa Vatreš-Selimović, igraju: Emir Hadžihafizbegović (otac Mahmut), Gordana Boban (Sena), Mirsad Tuka (Dino 2), Davor Golubović (Dino 1), Elma Juković (Dolly Bell), Admir Glamočak (Tetak / Cvikeraš), Tatjana Šojić (Tetka), Muhamed Hadžović (Šintor), Sabit Sejdinović (Kerim / Vlado Kliker), Sin Kurt (Midho), Amar Selimović (Rasim Top) i Saša Krmpotić (Kiko Štaka)

Sjećaš li se Doli Bel? nije samo scenarij. To nije samo film, niti roman. “Doli Bel” je neizostavni dio identiteta Sarajeva, njegove kulture i života u njemu. Besmrtnost ovog umjetničkog djela – čije replike i dalje svakodnevno kruže sarajevskim ulicama, čiji likovi nastavljaju živjeti u sjećanjima Sarajlija, koje kao u koferu čuva iskonski duh Sarajeva – jasno prezentira i konstanta potreba za vraćanjem njegovom humoru, boli, ljudskosti.

Ipak, sada je “Doli Bel” oživljena u novom obliku te se kao teatarska predstava prilagođena sadašnjem trenutku kritički osvrće na prošlost, na film, sistem i zemlju koji više ne postoje. Taj je osvrt kreiran, prije svega, u ozračju parodije, ali ne s ciljem izrugivanja, već umjetničkog, društvenog i političkog komentiranja prethodnog djela, kroz današnju prizmu i s primjetnom dozom sjete. Sjećaš li se Doli Bel Kamernog teatra 55, a u režiji srbijanskog režisera Kokana Mladenovića, u jednom “prustovskom” obliku, donosi živopisno, komično i bolno prisjećanje odraslog Dine Zolja na djetinjstvo, na Jugoslaviju, oca, ljubav, na prošli život, s kojim zatim i postepeno spoznaje sebe i vrijeme čije vrijednosti više ne postoje.

DINO JE OSIJEDIO

Dakle, nešto što je prvobitno objavljeno 1969. godine kao književni tekst u Oslobođenju, a zatim pretvoreno u scenarij prema kojem će biti snimljen jedan od najuspjelijih i najvažnijih bosanskohercegovačkih filmova, u međuvremenu će postati književni evergreen koji će zahtijevati i nova uprizorenja i “čitanja”. Pod utiskom tek završene Praške filmske akademije i inspiriran autorskim filmskim stilom svoga mentora Miloša Formana, Emir Kusturica u životnoj priči književnika Abdulaha Sidrana pronalazi temelje za svoju prvu i najreprezentativniju umjetničku fazu.

Nagrađen “Lavom budućnosti” na Venecijanskom filmskom festivalu, film Dolly Bell, koji osim suptilne kritike totalitarnog režima i skrivenih političkih poruka karakteriziraju i dugi dijalozi između aktera, glumci-naturščici, emotivni likovi, mračni humor, ironične situacije iz svakodnevnog života, seksualna tematika – dakle, sve ono što određuje i “čehoslovački novi talas” – poslužit će i kao najreprezentativniji primjer Kusturicinog filmskog izražaja, ali ostati i jedno od najboljih ostvarenja cjelokupne bosanskohercegovačke kinematografije. Film o odrastanju tinejdžera Dine (Slavko Štimac), u kojem su teške šezdesete u Sarajevu autentično oživljene kombinacijom nostalgije i surovosti, predstavlja, zapravo, najuvjerljivije djelo prve, tzv. sarajevske faze Kusturicine karijere.

“U odnosu na redateljeve kasnije filmove, vizualni je prosede ovdje razmjerno suzdržan, što izvrsno odgovara priči”, piše Nenad Polimac u knjizi Leksikon YU filma. Sidranove replike, “Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem”, “Hoće li u ovom gradu ikada zasjati sunce kako treba”, “Šta si zin’o k’o peš?”, saživjet će s glumcima, režijom, arhitekturom u filmu, odjećom likova i postati neodvojiv dio života Sarajlija.

Režiser Kokan Mladenović predstavu započinje dolaskom sijedog Dine (Mirsad Tuka) u Sarajevo, koji s velikim koferom tumara mrakom i pokušava prepoznati ostatke dnevnog boravka u kojem je proveo djetinjstvo. Uskoro pronalazi mali kovčeg s uspomenama iz kojeg zatim oživljavaju likovi iz filma te koji u jednom karnevalskom, felinijevskom ritmu izlaze na scenu i, plešući u krugu, izgovaraju dobro poznate replike. Svi nose svoje kofere sa sjećanjima koji će, zahvaljujući Adisi Vatreš-Selimović, sasvim praktično služiti i kao scenografija, odnosno namještaj s kojim će glumci konstantno biti u interakciji. Zatim će se ostarjeli Dino privremeno povući sa scene i poput gledaoca ustupiti mjesto pojedinačnim prizorima da napuste kofere svojih vlasnika i ožive u novom obliku.

“BIT ĆE OVDJE, MAHO, KRVI”

Radnja kreće u kući porodice Zolj, kada se s posla vraća otac Mahmut (Emir Hadžihafizbegović) i započinje uobičajeni “redovni” kućni sastanak, na kojem braća Dino (Davor Golubović), Kerim (Sabit Sejdinović) i Midho (Sin Kurt) prepričavaju svoje dnevne propuste, a što nerijetko završi batinama te zaštitom majke Sene (Gordana Boban). Već od ovog prizora postaje jasno da režiser Mladenović ne želi kopirati stil Emira Kusturice. Naprotiv, on traga za novom izvedbom kojom će nastojati komentirati film i dešavanja u njemu. Zato će glumci u predstavi istovremeno podsjećati na one iz filma, ali opet biti drugačiji, autentični, svoji, teatarski će povremeno prezentirati i jedan parodijski odnos prema onome što igraju, a što ne žele ismijavati već učiniti duhovitijim, dramatičnijim, tragičnijim.

Ipak, određena doza karikaturalnosti bit će primjetna u maestralnim glumačkim izvedbama Admira Glamočaka i Tatjane Šojić, koji će Cvikeraša, odnosno Upravnicu, kreirati u gotovo grotesknom obliku, uz pomoć čega će prezentirati sav apsurd pretjerane euforije tadašnjeg političkog i društvenog uređenja. Kao suprotnost njihovoj euforičnosti i komičnosti, režiser će ponuditi jednako pretjerane dramatične izvedbe koje će poslužiti kao primjer apsolutne materijalne bijede i straha tokom života u periodu komunizma, što je posebno jasno u sceni u kojoj uplakana majka kriminalca Šintora (Tatjana Šojić), zatvorena u prostor kovčega s prigušenim svjetlom, šalje poruku svom izgubljenom sinu. Ipak, za razliku od glumačkih interpretacija “stare škole”, kod njihovih mlađih kolega primjetna je određena nesigurnost, posebno kod Davora Golubovića kao Dine, dok pohvale idu Sabitu Sejdinoviću i Elmi Juković kao Doli Bel, koji su, uprkos povremenoj pretjeranosti u izvedbama, uspjeli postojeće likove nadograditi i učiniti originalnim.

Najvažniji segment režiserskog koncepta jeste konačni slom dviju utopija, Dinine ideje o čednoj ljubavi i očeve o komunizmu, “koji mora doći do 2000. godine”. Dok iz današnje perspektive za ljubav još ima nade, komunizam je otišao u nepovrat sa smrću Dininog oca, što je simbolički odnos koji režiser potencira na kraju predstave. Dakle, sasvim je jasan Mladenovićev kritički osvrt na Jugoslaviju i njeno političko uređenje, te taj period naših prošlih života režira kao stanje iščekivanja boljeg sutra koje nikako ne dolazi. Jer, nasuprot filma u kojem porodica Zolj na koncu od države ipak dobije novi stan, u predstavi on biva dodijeljen drugoj, podobnijoj osobi. Sve ovo, naravno, neodoljivo podsjeća i na sadašnji život u državama nakon raspada Jugoslavije i rata, što, s jedne strane, potvrđuje univerzalnost Sidranovog djela, ali i prokletstvo ovdašnjeg čovjeka koji zbog borbe s političkim sistemima zaboravlja na sebe, na svoju sreću i osjećanja, na istinsko značenje riječi ljubav.

S novim, krajnje intrigantnim i samo na trenutke nedosljednim čitanjem Sidranovog književnog klasika, uz humor, sjetu i bol, predstava Sjećaš li se Doli Bel Kamernog teatra 55 u konačnici upozorava balkanskog čovjeka da prestane biti klaun s crvenim nosom koji slijepo vjeruje sebičnim vlastodršcima te živote određuje političkim sistemima. Poput oca Mahmuta kojeg sada lik Tetka upozorava riječima: “Bit će ovdje, Maho, krvi”, a koji tek sa smrću spoznaje prolaznost materijalnog i apsurdnost politike u koju se zaklinjao i kojoj je posvetio cijeli svoj život. “Hoće li u ovom gradu ikada zasjati sunce kako treba” citat je koji uzaludno ponavljamo, stojeći na kiši i čekajući plavo nebo iza oblaka, dok nas neprimjetno obuzima istinska tama.