fbpx

Izgrebane uspomene: PENTIMENTO

Mnogi su listovi papirusa izgorjeli ili na drugi način uništeni. Slično je bilo i s pergamentom koji ga je naslijedio u pisanju. Sačuvani listovi bili su dragocjenost. Za pisanje, naravno. Pošto su bili ispisani, pojavio se fenomen palimpsesta. Grebanje starog teksta kako bi se ispisao novi

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

Iznad zgrčenog tijela starog čovjeka koji grli svoju gitaru nazire se lice neke žene. Nagovještaj ranije slike na tom istom platnu. Očito je to sad slika iz glasovitog plavog perioda. Šta je bilo sa ženom čije se konture vide, ne zna se. Ne sjećam se da je Picasso nešto o tom rekao ili zapisao.

Pentimento je uobičajena stvar, čak i kod najznačajnijih slikara. I, iako se izraz odnosi prvotno na slikarstvo, moguće ga je metaforički vidjeti i u drugim umjetnostima, prije svega u spisateljstvu.

Dovodi se u vezu s kajanjem (ne s pokajanjem) jer mu je tu etimologijski korijen. S kajanjem, preslikavanjem i popravkom slike koja je slikana bez pripremljenih skica.

Pentimento i palimpsest pratioci su svih umjetničkih zbivanja.

Mnogi su listovi papirusa izgorjeli ili na drugi način uništeni. Slično je bilo i s pergamentom koji ga je naslijedio u pisanju. Sačuvani listovi bili su dragocjenost. Za pisanje, naravno. Pošto su bili ispisani, pojavio se fenomen palimpsesta. Grebanje starog teksta kako bi se ispisao novi.

Pronađeni su tako mnogi važni tekstovi (ili njihovi dijelovi), zbog grebanja koje ih nije potpuno uništilo, tekstovi za koje se vjerovalo da su bespovratno izgubljeni.

Dok sam stajao pred vratima Amsterdama… Sjećam se jedne slike iz svog života koja se sama neprekidno doslikava na neobičan način i uvijek ostaje ista. Počinje poput stihova nestvarno poznate pjesme.

Na aerodromu u Amsterdamu izišao sam u gomili nepoznatih putnika. Neki su izlazili, neki putovali dalje. Među drugima sam bio ja. Vrijeme je prolazilo i prolazilo, ali nije bilo naznake da će se išta dogoditi.

Otišao sam u toalet.

Čovjek koji je tamo bio nasmijao se.

Tad sam ga prepoznao.

– Gdje bismo se mi sreli nego ovdje?!

To se nije odnosilo na nas dvojicu nego na cijeli naš izbjeglički, gnani i zgnani svijet. I bilo je veselo i gorko izrečeno. Istovremeno.

– Naravno. Odakle putujete?

– Iz Madrida.

– ?

– Kući. A ti?

– U Oslo.

Bio je lijepo odjeven i očito dio neke diplomatske ekipe koje su pokušavale na raznim razinama povoljnije oblikovati posljedice rata.

– Sretan put.

– Sretan put.

Kao primjere za pentimento, u internetskim enciklopedijama najčešće se navode slike Salvator Mundi (Antonello da Messina), Portret Arnolfinijevih (Jan van Eyck), jedna od najstarijih uljanih slika, Kartaši (Caravaggio) ili Stari gitarist (Pablo Picasso). Tu je i Leonardo da Vinci, te nekoliko Rembradtovih slika.

Glas sa zvučnika govorio mi je da iziđem i potražim nova vrata za nastavak leta. Pošao sam iako nisam imao vizu za Holandiju. Najednom se pojavila policija i sve je postalo vrlo neugodno. Vjerovali su da su spriječili ilegalni ulazak.

Onda sam odlučio biti bezobrazan.

I bio sam.

Jer nisam ni najmanje bio kriv za glupi nesporazum.

Nisu ni oni. Stvar je bila u tome što su htjeli biti štedljivi. Od dva poluprazna aviona sastavili su jedan puni. Nisu mogli znati ko ima vizu, a ko nema. Niti ih je zanimalo. Pokazali su policijsku osjetljivost tek kad su pomislili da pokušavam ilegalno ući u njihovu zemlju. To me zaista razbjesnilo. I zato sam bio zaista bezobrazan. S pravom, čini mi se i danas.

Tako je to bilo u Amsterdamu.

Čovjek kojeg sam sreo zvao se Grebo.

I ništa u svemu tome, po svemu sudeći, nije bilo slučajno.

Čak ni moja šetnja nekoliko dana kasnije po impresivnom Vigelandovom parku skulptura u Oslu.

I izgrebane uspomene.

Sve je bilo pentimento.

Sve je bilo palimpsest.

Arnolfinijevi prsti trepere, jedan Caravaggiov kartaš skida šešir i ponovo ga stavlja na glavu, a dama s hermelinom gleda sve to u čudu…

Vidio sam originale nekih od tih slika, ali tad nisam bio svjestan svih tajni koje kriju. Onu u galeriji u Amsterdamu nikad nisam vidio. Taj pentimento ostaje doslikan/naslikan u mom sjećanju.

Kao što kroz mnoge stvari koje pamtimo izviruju i neke koje nam se čine nejasnima.

Nigdje se ne vide tako dobro kao u snovima.

Iako ih najčešće ne uspijevamo razumjeti.

Gologlavi kartaš sprema zamku.

Caravaggiova Gatara krade prsten.

Leonardova dama sanja bundu od hermelina.

Pablov stari gitarist i dalje svira.

PROČITAJTE I...

Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije

Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames). – Nešto si kazao? – Ne. Pomislio. – Šta? Ako nije duboka tajna? – Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali. – Šta je to? Stih? – Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!