fbpx

Izgrebane uspomene: PENTIMENTO

Mnogi su listovi papirusa izgorjeli ili na drugi način uništeni. Slično je bilo i s pergamentom koji ga je naslijedio u pisanju. Sačuvani listovi bili su dragocjenost. Za pisanje, naravno. Pošto su bili ispisani, pojavio se fenomen palimpsesta. Grebanje starog teksta kako bi se ispisao novi

Antonello da Messina), Portret Arnolfinijevih (Jan van Eyck), jedna od najstarijih uljanih slika, Kartaši (Caravaggio) ili Stari gitarist (Pablo Picasso). Tu je i Leonardo da Vinci, te nekoliko Rembradtovih slika.

Glas sa zvučnika govorio mi je da iziđem i potražim nova vrata za nastavak leta. Pošao sam iako nisam imao vizu za Holandiju. Najednom se pojavila policija i sve je postalo vrlo neugodno. Vjerovali su da su spriječili ilegalni ulazak.

Onda sam odlučio biti bezobrazan.

I bio sam.

Jer nisam ni najmanje bio kriv za glupi nesporazum.

Nisu ni oni. Stvar je bila u tome što su htjeli biti štedljivi. Od dva poluprazna aviona sastavili su jedan puni. Nisu mogli znati ko ima vizu, a ko nema. Niti ih je zanimalo. Pokazali su policijsku osjetljivost tek kad su pomislili da pokušavam ilegalno ući u njihovu zemlju. To me zaista razbjesnilo. I zato sam bio zaista bezobrazan. S pravom, čini mi se i danas.

Tako je to bilo u Amsterdamu.

Čovjek kojeg sam sreo zvao se Grebo.

I ništa u svemu tome, po svemu sudeći, nije bilo slučajno.

Čak ni moja šetnja nekoliko dana kasnije po impresivnom Vigelandovom parku skulptura u Oslu.

I izgrebane uspomene.

Sve je bilo pentimento.

Sve je bilo palimpsest.

Arnolfinijevi prsti trepere, jedan Caravaggiov kartaš skida šešir i ponovo ga stavlja na glavu, a dama s hermelinom gleda sve to u čudu…

Vidio sam originale nekih od tih slika, ali tad nisam bio svjestan svih tajni koje kriju. Onu u galeriji u Amsterdamu nikad nisam vidio. Taj pentimento ostaje doslikan/naslikan u mom sjećanju.

Kao što kroz mnoge stvari koje pamtimo izviruju i neke koje nam se čine nejasnima.

Nigdje se ne vide tako dobro kao u snovima.

Iako ih najčešće ne uspijevamo razumjeti.

Gologlavi kartaš sprema zamku.

Caravaggiova Gatara krade prsten.

Leonardova dama sanja bundu od hermelina.

Pablov stari gitarist i dalje svira.

PROČITAJTE I...

Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije

Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames). – Nešto si kazao? – Ne. Pomislio. – Šta? Ako nije duboka tajna? – Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali. – Šta je to? Stih? – Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI