Pogled mi ostade na trotoaru. Do prije nekoliko sedmica dupke puna ulica ispod mog prozora sada je pustinja. Poneko prođe nervoznim koracima, poneki trkač protrči prema parku na obali rijeke. Život koji smo uzimali zdravo za gotovo nestao je. Nove okolnosti, nove prijetnje i strahovi. U drugom dijelu grada neko je upravo prikopčan na aparate
Hinjski udarac brzo sam odbolovao, korio se nešto duže, jer greška je bila moja, takav meni nesvojstven infantilni previd nipošto nisam smio napraviti, a potom je, sve do susreta s F., farsično prijateljstvo prekrio debeli i teški plašt zaborava
Za trenutak mi pogled odluta desno iza naših leđa. Već se bilo odjutrilo, vidio sam pet ili šest vojnika kako pretrčavaju livadu tačno iza nas. “Evo ih, došli su nam iza leđa”, viknuo sam. “Ma to su, ba, naši najvjerovatnije”, javio se Dilaver, “nemojte ljudi pucati.” Samo što je završio rečenicu, a ovi sasuše po nama vičući: “Hvataj ih, kolji”
Nastavimo li, bojim se, otet će mi se kakva neprimjerena riječ, a ne želim to! Pa, hajde, ako je ikako moguće, da u miru dovršimo ovu kahvu, serbes odšutimo, jer i šutnja je bolja i ljekovitija od ovakvog razgovora
Uzmem drugu bombu, jako zamahnem, nekako više ulijevo. Pogađa u granu prvog drveta i odbija se nazad, kao da je od gume, direktno na tranšeju u kojoj su bile “Ose”. Tek u oktobru 2019. godine saznam u slučajnom razgovoru da je odletjela na Mevludina Bulića. Kada je vidio da je pala, kako reče, tih nekoliko sekundi čekanja na eksploziju bile se mu najgore u životu. “Al’ ti halalim”, uz smijeh reče
Nekoliko metara od mene čuo sam kad je neko povikao: “Neee, Azmire!” Okrenuo sam se i ugledao momka s dvije zolje na leđima kako preskače preko grudobrana i baca se u ono korito kanala u šašu. Odatle sam ga izgubio iz vida, a onda ga ponovo uočio na drugoj obali. Čučnuo je, oslonio se na jednu nogu i ispalio zolju...
“On je u to vrijeme govorio ijekavicom jer je rani period života proveo u Bosni, i to je naprosto bilo tako, otpjevao je pjesmu jezikom kojim je govorio. Nego, možda nisi znao, ta se singl-ploča i moja pjesma na njoj prodala u za to vrijeme nevjerovatnih, rekordnih, pola miliona primjeraka”
U Hrvatskoj je 1972. godine izašla i izuzetno važna, prva antologija bošnjačke književnosti, Biserje Alije Isakovića. Brzo je postalo potpuno razvidno zašto ta i takva knjiga nije izašla u Sarajevu. Njezin autor Alija Isaković dobro je (pred)osjećao što “kreator muslimanske nacije” podrazumijeva pod “davanjem nacije”. “Kreator” je mislio samo na ime, ali ne i na sadržaj. Biserje je, doputovavši iz Hrvatske u Sarajevo, postalo bomba
Neobično je da se sad toga sjećam, ali postojale su neke priče kojima je ukazivao posebno poštovanje. Dvije su to vrste, zapravo. Jedna bi se mogla nazvati mučenje nadom i on je znao nekoliko sjajnih primjera, a druga je iščekivanje smrti... – Eutanazijske priče? – Ne. Ni slučajno. Smrt je u tim pričama neizbježna. To jedino ne zna čitalac i lik o kojem je u priči riječ. Međutim, postoji još neko, neko ko će se potruditi lažima i drugim vještinama da taj trenutak smrti učini prividom, naprosto nečim izlišnim, nečim što ne postoji
Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. “Stav” će u nastavcima objavljivati njegova sjećanja na saborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao
