fbpx

Stajališta

Jeste li čuli za najnoviji zajednički jezik? Po Heršak-Merunkinom zakonu uskoro dobijamo češkohrvatski, odnosno, čehohrvatski ili hrvatskočeški kalup za novi jezik. Ideja je preuzeta od tzv. Ozaljskog književnojezičkog kruga i hrvatskog lingviste Juraja Križanića, koji je 1665. napisao hrvatsku općeslavensku gramatiku kao čakavsko-kajkavsko-štokavsku stilizaciju jezika i kao prvu interslavensku gramatiku, koja je, doduše, više ruska nego hrvatska, i čiji je naziv Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku, ali koja se kolokvijalno može zvati i zrinsko frankopanska (kao današnji naziv jedne ulice u mom, nadasve “hrvatskom” Stocu, mada se, recimo, mostarski hrvatski nogometni klub zove Zrinjski, a ne Zrinski)

Dok sjedam, krajičkom oka spazih da dva stola iza mene, skamenjenog pogleda i usukan u sebe, sjedi lik poznat mi pod nadimkom Bili: šizofrenik, narkoman, grebator i nasilnik, jedan od brojnih takvih u ovom zaista temeljito unesrećenom gradu. Niko mu ništa ne može. Napravi izgred, policija ga privede, pa sprovede u ludaru. Ondje ga zadrže neko vrijeme, tretiraju agresivnom terapijom, dovedu u kakav-takav red, otpuste iz bolnice, a Bili ponovo isto

A, znate li da ova genocidna dijalektologija ima kapacitet mnogo širih razmjera i da, recimo, granice genocidne tvorevine Republike Srpske uglavnom idu linijom rasprostranjenosti progresivnog i novoštokavskog istočnohercegovačkog dijalekta – kako je označen na jednoj od srpskih dijalektoloških karti (kao “dijalekta srpskog jezika ijekavskog izgovora”)? Svi štokavci Srbi, kao druga varijanta one Srbi svi i svuda

Ako građani, odnosno ispitanici, najmanje vjeruju političarima, a medije zbog “uočavanja” njihovih “veza” s politikom skidaju s prve pozicije kad je povjerenje u pitanju, onda je nedvojbeno da krivca za gubitak prve pozicije treba tražiti ne samo u politici nego i u samim medijima, odnosno “logici” na kojoj su koncipirali vlastito djelovanje

Živimo u žnj vremenu. Vidljivo je to u svakom segmentu. Žnj čovjek iliti (što rekao moj prijatelj Nedžad, ne misleći pritom na rast) – čovječuljak. Poznavao sam čovjeka koji se slično izražavao. Inače je rijetko govorio, ali, kad bi to učinio, činio je to uvjerljivo i sočno. Gotovo da nisi mogao posumnjati u ono što govori. Čovuga. Tako su ga zvali. Ne znam je li mu to ime ili nadimak. U svakom slučaju, teško ime na kantaru čovječuljka

Prošlo je osamnaest godina od trenutka kada sam sjeo u taksi i kada me je odvezao na aerodrom. Prošlo je petnaest godina od vjenčanja u Općini Centar, od dana kada sam gledao lica sretne rodbine u prvim redovima. Čitavo sam Jablaničko jezero popio i vratio ga nazad. Prošli su milioni godina, milioni sati razvlačenja jedne te iste žvake koju zovemo život. Prošlo je sve što je moglo proći