Dopada mi se poslovica koju je iznjedrio život grada: “Ne trči za ženom, niti za tramvajem.” Zašto? Zato što je odgovor najjednostavniji mogući: “Odmah dolazi druga, odnosno drugi.” Ipak sam jutros trčao za tramvajem. I to zbog žene koju sam vidio u njemu
Najprije su muslimani počeli rušiti džamije, zatvarajući ih kao bogomolje i pretvarajući ih u galerije, skladišta i takozvane spomenike kulture, pa je onda došao agresor kojem ništa to ne treba, nego mu samo smetaju minareti, pa ih zato ruši i pali”
Svi su nalazi pokazivali da je bolest uzela maha i ljekari su samo zabrinuto gledali te procjenjivali koliko mu je još zemnog vremena preostalo. Svjestan svega toga, ko zna zašto, čovjek je neprestano mislio šta bi još mogao učiniti. Šta je najviše želio u svom životu… Želio se otisnuti svojom brodicom na more, u nepoznato, s namjerom da se suoči s pustolovinom o kojoj ništa nije mogao znati. Na kraju je tako i učinio
Da budem posve jasan, uopće mi nije namjera biti sarkastičan ili persiflažno duhovit, ili oboje, naprotiv, ako ovaj fašistoidni lik, mimo elementarne logike i, prije svega, zdravog razuma, pokušava pseudopoetski povezati nešto što se bilo kakvim stilskim postupkom povezati ne može, dakle, turbe zaglavljeno u njegovoj prostati i tegobe time uzrokovane, onda je, van svake sumnje, u stanju napisati bilo šta. I, pride, dobiti književnu nagradu
Cvijet ponekad zaista liči na čovjeka. Naročito planinski. I među njima se pokazuju neki odnosi. Kao i među ljudima. Jedan je bodljikav. Ko zna zašto? Drugi nježan. I onda naiđe koza. Obrsti ga. Trn je i tako poslastica za nju
Iako ovo nije novum i bezbroj je sličnih primjera kroz historiju BiH, u današnje vrijeme samo mjesečari (iz hira, opsjenarstva ili prevelike upućenosti u svoj grandiozni ego) pokušavaju uvjeriti Hrvate i Srbe da su ustvari Bošnjaci. Hrvati i Srbi, koji su svoja nacionalna imenovanja i identitetarna zaokruživanja izvršili još u 19. stoljeću, ovakva tumačenja vlastitog identiteta dočekuju s krajnjim podsmijehom. U inačici historijske činjenice da su nekad svi bili Bošnjaci pojavila se kod opsjenara dodatna potreba da Hrvate i Srbe upućuju u integralno bosanstvo, u smislu postojanja bosanske nacije s tri pripadajuća naroda.
Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo
Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)
Napisah ponešto o trima tuzlanskim sufijskim učiteljima, a niko od njih nije Tuzlak. Nejse. Smatrao sam uputnim prisjetiti ih se, približiti drugima njihove živote i djelovanje
Znao je tog čovjeka. I znao je koliko on stvarno voli burek. Jedanput mu je pričao kako je nekad pokušavao smanjiti svoju težinu. Jeo je sve one neke bezukusne stvari (nije vježbao, to je za nj bilo prenaporno), a onda ga je poput groma pogodio san. Naizgled predivan. U početku. On u divljoj vodi, blizu mosta. A onda se na mostu pojavi nana s ogromnom tepsijom svježe pečenog bureka i odmotava ga ka vodi kao da će njime loviti ribe.
