Cvijet ponekad zaista liči na čovjeka. Naročito planinski. I među njima se pokazuju neki odnosi. Kao i među ljudima. Jedan je bodljikav. Ko zna zašto? Drugi nježan. I onda naiđe koza. Obrsti ga. Trn je i tako poslastica za nju
Piše: Irfan HOROZOVIĆ
Čim sam ga vidio, znao sam da se dogodilo nešto neuobičajeno.
– Svijet je lud, a mi smo još luđi što živimo u njemu!
– Tako je, iako ne razumijem zašto to govoriš.
– Zar je to važno?
– Možda i nije.
– Možeš misliti, policija sad istražuje nešto u vezi s biljkama… – reče nešto kasnije kad je izgledalo da se malo smirio.
Nisam znao šta bih mu rekao.
Zato smo šutjeli.
– Kako ti to znaš? – napokon ga upitah.
– Inspektor Pačariz izgledao je zaista nervozno.
– Gdje si ga vidio?
– Tamo kod Zemaljskog muzeja.
– Šta se dogodilo?
– To sam ga i ja pitao.
– I šta ti je odgovorio?
– Ništa.
– Kako ništa?
– Hoćeš li čitav izvještaj o slučaju?! Tako mi je osorno rekao.
– Nisam to mislio. Pitao sam samo onako.
– I ja sam tako kazao, ali on meni: nema tu samo onako. Slučaj je slučaj.
– Valjda je tako…
– Nisam ni znao da ovdje ima nešto osim zoološkog vrta…
– Svaki grad na svijetu koji drži do sebe ima botanički vrt.
– Nikad čuo. Znam samo za zoo.
– Naravno. On ti je mnogo bliži…
Zašto se neke biljke zovu kako se zovu?
Perunika. Metvica. Čubra.
Bokvica. Bejturan.
Gencijana. Lincura.
Iza svakog naziva je ime nekog mitskog boga.
Ili vladara.
I ko zna čega sve još.
Neke su trave zaista ljute.
I iznenađujuće ljekovite.
Neke čas ovakve, čas onakve. Kao što bijahu oni čija imena nose i po kojima ih prepoznajemo.
Jedanput je pročitao priču Nos. Ko zna zašto, ali osjetio je neku nelagodu.
I uvijek je nailazio na takve priče.
Preobražaj. Šta bi neko iza čijeg se imena skriva čavka drugo i napisao?!
Ipak, bio je radoznao.
– Volim kriminalističke priče.
– Ko ih ne voli…
– Zanimljivo je kako se oblikovala ta vrsta.
– Misliš na Edgara Allana Poea?
– Naravno, na nj mislim. Na izuzetno Ukradeno pismo. I onog majmuna koji se verao po kućama u ulici…
– Zaista je to dobra priča. Nije on jedini. I Zločin i kazna je kriminalistički roman.
– Šta bi drugo bio? Međutim, to s cvjetovima, osim ako nisu otrovni, i dalje mi je čudno. Vrlo čudno.
Neke priče su toliko neobične da ih nije nimalo jednostavno ispričati.
Čak i opasno.
Tako je mislio dok je koračao ulicom i nastojao pobjeći sam od sebe.
– I Tolstoj je načinio poređenje cvijeta s čovjekom.
– Odnekud doluta ta opaska.
– Šta je to? Neka njegova opservacija?
– Ne, nego početak romana. Vrlo dobrog romana.
– Svašta.
– Jašta.
Cvijet ponekad zaista liči na čovjeka.
Naročito planinski.
I među njima se pokazuju neki odnosi. Kao i među ljudima.
Jedan je bodljikav.
Ko zna zašto?
Drugi nježan.
I onda naiđe koza.
Obrsti ga.
Trn je i tako poslastica za nju.
Zato u botaničkim vrtovima nema koza.
– Taj koji su našli u vrtu zove se Narcis. Sigurno su zadovoljni, jer sve je sad izgleda po propisu.
– Misliš, ubijen je cvijet?
– Da.
– I ličio je na čovjeka?
– Nije ličio. Bio je to čovjek!
– Kakav dan!
– Sparan. I do bola tjeskoban.
Najednom ustade, okrenu se i krenu kao da ne zna gdje će. Na vratima se okrenu, pogleda me i gotovo viknu:
– Kako se zove taj roman?
– Koji roman?
– Taj gdje je Lav spominjao cvijet?
– Hadži Murat.
– Zar?!