Cvijet ponekad zaista liči na čovjeka. Naročito planinski. I među njima se pokazuju neki odnosi. Kao i među ljudima. Jedan je bodljikav. Ko zna zašto? Drugi nježan. I onda naiđe koza. Obrsti ga. Trn je i tako poslastica za nju

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Čim sam ga vidio, znao sam da se dogodilo nešto neuobičajeno.

– Svijet je lud, a mi smo još luđi što živimo u njemu!

– Tako je, iako ne razumijem zašto to govoriš.

– Zar je to važno?

– Možda i nije.

– Možeš misliti, policija sad istražuje nešto u vezi s biljkama… – reče nešto kasnije kad je izgledalo da se malo smirio.

Nisam znao šta bih mu rekao.

Zato smo šutjeli.

– Kako ti to znaš? – napokon ga upitah.

– Inspektor Pačariz izgledao je zaista nervozno.

– Gdje si ga vidio?

– Tamo kod Zemaljskog muzeja.

– Šta se dogodilo?

– To sam ga i ja pitao.

– I šta ti je odgovorio?

– Ništa.

– Kako ništa?

– Hoćeš li čitav izvještaj o slučaju?! Tako mi je osorno rekao.

– Nisam to mislio. Pitao sam samo onako.

– I ja sam tako kazao, ali on meni: nema tu samo onako. Slučaj je slučaj.

– Valjda je tako…

– Nisam ni znao da ovdje ima nešto osim zoološkog vrta…

– Svaki grad na svijetu koji drži do sebe ima botanički vrt.

– Nikad čuo. Znam samo za zoo.

– Naravno. On ti je mnogo bliži…

Zašto se neke biljke zovu kako se zovu?

Perunika. Metvica. Čubra.

Bokvica. Bejturan.

Gencijana. Lincura.

Iza svakog naziva je ime nekog mitskog boga.

Ili vladara.

I ko zna čega sve još.

Neke su trave zaista ljute.

I iznenađujuće ljekovite.

Neke čas ovakve, čas onakve. Kao što bijahu oni čija imena nose i po kojima ih prepoznajemo.

Jedanput je pročitao priču Nos. Ko zna zašto, ali osjetio je neku nelagodu.

I uvijek je nailazio na takve priče.

Preobražaj. Šta bi neko iza čijeg se imena skriva čavka drugo i napisao?!

Ipak, bio je radoznao.

– Volim kriminalističke priče.

– Ko ih ne voli…

– Zanimljivo je kako se oblikovala ta vrsta.

– Misliš na Edgara Allana Poea?

– Naravno, na nj mislim. Na izuzetno Ukradeno pismo. I onog majmuna koji se verao po kućama u ulici…

– Zaista je to dobra priča. Nije on jedini. I Zločin i kazna je kriminalistički roman.

– Šta bi drugo bio? Međutim, to s cvjetovima, osim ako nisu otrovni, i dalje mi je čudno. Vrlo čudno.

Neke priče su toliko neobične da ih nije nimalo jednostavno ispričati.

Čak i opasno.

Tako je mislio dok je koračao ulicom i nastojao pobjeći sam od sebe.

– I Tolstoj je načinio poređenje cvijeta s čovjekom.

– Odnekud doluta ta opaska.

– Šta je to? Neka njegova opservacija?

– Ne, nego početak romana. Vrlo dobrog romana.

– Svašta.

– Jašta.

Cvijet ponekad zaista liči na čovjeka.

Naročito planinski.

I među njima se pokazuju neki odnosi. Kao i među ljudima.

Jedan je bodljikav.

Ko zna zašto?

Drugi nježan.

I onda naiđe koza.

Obrsti ga.

Trn je i tako poslastica za nju.

Zato u botaničkim vrtovima nema koza.

– Taj koji su našli u vrtu zove se Narcis. Sigurno su zadovoljni, jer sve je sad izgleda po propisu.

– Misliš, ubijen je cvijet?

– Da.

– I ličio je na čovjeka?

– Nije ličio. Bio je to čovjek!

– Kakav dan!

– Sparan. I do bola tjeskoban.

Najednom ustade, okrenu se i krenu kao da ne zna gdje će. Na vratima se okrenu, pogleda me i gotovo viknu:

– Kako se zove taj roman?

– Koji roman?

– Taj gdje je Lav spominjao cvijet?

– Hadži Murat.

– Zar?!