fbpx

Srebrenica

Kadir Habibović rođen je u Srebrenici 1964. godine, po zanimanju je mašinski tehničar. Radio je na raznim poslovima u Rudniku boksita “Srebrenica”. U maju 1992. teže je ranjen. Ratne godine preživljava s gelerima u desnoj nozi. Padom Srebrenice, 11. jula 1995. godine, odlazi u Potočare s nadom da će dobiti zaštitu od UN-ovog holandskog bataljona. Srpski vojnici ga 13. jula odvajaju od porodice, a potom ga vezuju, pljačkaju, muče i tokom noći, u grupi zarobljenih Bošnjaka, transportiraju na mjesto (strijeljanja) u blizini Rašića Gaja, općina Vlasenica. Kadir uspijeva, doslovno u posljednjem trenutku, izbjeći smrt. Nakon nekoliko dana lutanja po bosanskim vrletima, glađu izmoren, razmišlja o predaji. U tom trenutku slabosti Glas s planine Udrč ukazuje mu na spas i 27. jula 1995. godine izlazi na slobodnu teritoriju, a dan kasnije pronalazi svoju porodicu. Njegova knjiga Život protiv smrti, u izdanju “Dobre knjige” iz Sarajeva iz 2014. godine, romaneskno je svjedočenje o ovim događajima.

Dok nam u mraku s desne strane promiče nabujala Drina i Zvornik, u kiši i susnježici, sjetih se stare gradine koji se uzdiže iznad Zvornika i sela Kula, gdje je turbe šejha Hasana Kaimije i prelijepe kaligrafije Jedrenjače-lađe izvedene od arapskih pismena, koja je stajala na drvenoj pregradi u turbetu.

Ratovi, osvajanja, bjesovi, čak i potresi koji su česti u balkanskom kršu, štedjeli su ga više od četiri stoljeća. Počeli su ga rušiti “Srbi”, a dovršili “Hrvati”. Stavljam im imena pod navodnike – da te kršćanske i hrišćanske talibane, koji su htjeli iskorijeniti tragove islamske civilizacije, ne poistovjetimo s onim Hrvatima i Srbima koji su podijelili s nama suze za Starim. I stid, također

Amir Bukvić dramski je pisac višestruko nagrađivan najvišim nagradama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a njegova drama Djeca sa CNN-a osvajala je duše brojnih gledalaca kroz priče Dine i Dore. Bukvić ju je preradio u roman pod naslovom Rastanak, koji tvori zaplet još dublje drame pojedinca. Roman je to koji dramaturški vrsno tematizira sazrijevanje mladih žrtava rata iz Srebrenice i Vukovara u sve intenzivnijim mijenama društvenih i globalnih okvira današnjice. U sudbini pojedinca sažeta je društveno i psihološki posve realistična, uvjerljiva i proživljena bol svake naše žrtve, sada produbljena i strepnjom sva¬kog našeg čovjeka. Fascinantna je autorova moć konstrukcije mnogodimenzijskog dramaturškog prostora. Do bola i do ganuća iznenađuju nas brojne i intenzivne koincidencije. No to nisu slučajnosti, svaka je plod dugo i pažljivo građenog organizma dramskog univerzuma. Ničega u Bukvićevom dramskom pismu nema što nije višestruko utemeljeno u složeni kontekst same drame. Zato koincidencije i doživljavamo realističnima i osobno. Prepoznajemo ih svojima i univerzalnim.

Kad nakon 1945. godine kažeš Auschwitz-Birkenau, zna se šta je! Nemoralno je pomisliti da je to grad, selo, krajolik. Kao što se zna šta je i kad nakon 1995. godine kažeš: Srebrenica! Ništa tako okrutno kao zločin ne oduzima smisao svemu: životu, nadi, riječima, imenima mjesta, njihovoj prošlosti. Višegrad, Žepa, Omarska, Keraterm, Srebrenica..., taj niz imena sada znači isto ili nalično onom jezovitom nizu imena Treblinka, Dahau, Auschwitz, Sobibor, Belzec, Birkenau...

Roman o Srebrenici je po priznanju samog autora, bosanskohercegovačkog i bošnjačkog književnika Isnama Taljića (Vlasenica, 1954 – Sarajevo, 2017) napisan kao dužna reakcija čovjeka koji duboko proživljava zlohudu sudbinu sunarodnika. Roman je napisan 1996. godine, štampan 1998, a od tada je imao mnoštvo izdanja te je jedno od najprevođenijih djela naše književnosti na strane jezike.

Gdje su nestale one slike fašista dok strijeljaju učenike Kragujevca? Gdje su ona ojađena, uplakana lica očeva i majki zemlje Šumadije dok u Potočarima vezanim ljudima i djeci pucaju u leđa. Gdje su sjećanja dok smrt odrađuje svoj posao? Gdje su dok nemoćni padaju pokošeni rafalima? Zar baš ništa od onog vremena, iz onog tamnog doba, nije ostalo u glavama tih stvorenja? Ni jedna slika, ni jedna suza, ni jedan jauk