fbpx

SREBRENICA, 25 GODINA: Kako ljudi naroda koji je doživio “Kragujevac” mogu učiniti “Srebrenicu”

Gdje su nestale one slike fašista dok strijeljaju učenike Kragujevca? Gdje su ona ojađena, uplakana lica očeva i majki zemlje Šumadije dok u Potočarima vezanim ljudima i djeci pucaju u leđa. Gdje su sjećanja dok smrt odrađuje svoj posao? Gdje su dok nemoćni padaju pokošeni rafalima? Zar baš ništa od onog vremena, iz onog tamnog doba, nije ostalo u glavama tih stvorenja? Ni jedna slika, ni jedna suza, ni jedan jauk

 

 

Dragoslav JANJIĆ

U književnosti srpskog naroda živi jedan lirski zapis, jedna pjesma, velika i tužna. Njena antologijska vrijednost sadržana je sva u ratnom svjedočanstvu o našem pomahnitalom dobu. Stihove je iznjedrilo pero Desanke Maksimović.

Godine 1941, hladnog, kišnog oktobra u tada okupiranoj Srbiji, u gradu Kragujevcu, fašisti su istjerali iz školskih klupa četiri stotine učenika i tog jesenjeg jutra ubili čitavu jednu mladost. Pjesnikinja kaže:

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu.

umrla je mučeničkom smrću

Četa đaka

U jednom danu.

Tog dana sva Srbija zavila se u crno. Svekoliki Drugi svjetski rat nije ostavio toliki bol i jad u toj napaćenoj zemlji kao tragedija u Kragujevcu. A ratovalo se dugo i bezbožno. Ali, te četrdeset prve grobni miris prekrio je polja i oranice, a suze poplavile njihovu opjevanu plodnost. Morava je izgubila obale, potopila šumarke i promijenila boju. Postala je čemerna i modra kao da je nad njom neko mačem rasporio nebo. Bio je to zločin u koji se dugo nije vjerovalo. Danima se prepričavalo u narodu kako je tog nesretnog oktobra nestala najljepša čednost zemlje Srbije. Kad su pokopali mlada tijela, rake su zakukale, a humke presvisle od muke i bola. Evropa se rastočila i pobjegla od sebe same. Skončala je, jadna, od sramote i stida. Zdrav razum prosuo se kao žito i nestao raznesen vjetrom. Onda se godinama skupljao, zrno po zrno tražeći sebe u glavama preživjelih kostura. Jedva se polomljen skelet uspravio, okožio i stao na svoje noge. Jedva se svijest vratila svom zavičaju, a razum svom životu.

A pjesma? Šta se u međuvremenu zbilo s Desankinim nadahnutim stihovima? Šta je bilo s tom poezijom? Ona se svakim danom, pomno i glasno, čitala, učila napamet, sve dok nije iz školskih knjiga ušla u svaku glavu, mladu i staru, i ondje našla svoje utočište baš kao da je molitva. U tom vremenu nova pokoljenja Srbije rađala su se s ovom pjesmom na usnama poput prvog znaka života.

Međutim, priča o smrti i ratu ovdje ne završava niti joj se kraj nazire. Neko je u luđačkom zanosu, u šizofreniji kletve, ostavio ovo podneblje, na milost i nemilost, ovim narodima da vječito pod njegovom kapom strepe i stradaju. Da vječito rake kopaju i humke obilaze. Nigdje više bogomolja, sve jedna do druge u kolu vezane, a nigdje podneblja od Boga toliko prokletog i napuštenog. Lukavo i podlo, neko je ovaj prostor prozreo i nanovo dozvao utvaru iz Krvave bajke. Koliko je ruku i dlanova bilo na stolu, to niko ne zna, ali apoteoza istog zloćudnog duha među prisutnima bila je, očigledno, presudna.

Pola vijeka kasnije, ljudi opaka uma i zla pogleda, dopola vojnici, a od pola zvijeri, nalik krvoločnom grifonu, što poput zmaja ubija vatrom, u dva sunčana dana kad tjeme proključa, a znoj opeče, počiniše bestijalan zločin. U jednom malom, zabitom mjestu, u zemlji Bosni pogubiše rafalima osam hiljada ljudi. Bilo je to u Srebrenici ljeta gospodnjeg i vrelog godine 1995. I tada se kao nekad stidljivo i teško o tome govorilo kao da se nagađalo i malo vjerovalo. Ali vrijeme svaku sumnju lako odagna. Danas se pouzdano zna kako je to bio i ostao najveći zločin u toj istoj Evropi poslije Drugog svjetskog rata. I, opet, u ovom našem kukavnom dijelu svijeta, na ovom malom komadu uboge i sirote planete zemlje.

Pa, kako se pouzdano sve tako zbilo, a nema sumnje i dokaza da nije, onda čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da odmah dozove razum i svijest, a još brže potraži savjest. Taj napor učiniće ga sluđenim i ojađenim. Neće znati šta zbori, a još manje šta misli i smjera. Taj lavirint postaće mračan i bezizlazan. Ako je narod Getea iznjedrio fašizam, onda je narod Šantića porodio zločin. A, niti je onaj iznjedrio, niti je ovaj porodio, a niti je ovo poređenje umjesno. Ali, savjest je neumitna pratilja koja ne gubi korak. Niko od nje još nije pobjegao. Narodi veliki i mali skloni su cikličnom i pogubnom isijavanju svojih skrivenih slabosti. Istorija nam to kazuje i to se ne može poreći. Ali vrijeme, srećom, nikad ne zaboravlja vođe takvih suludih ideja koje nastaju u trenucima kad se slabosti iz drijemeža probude. U Nürnbergu na optuženičkoj klupi nije sjedio njemački narod, niti je u Hagu sjedio srpski. Jer, narodi, premda čvrsta, nedjeljiva komponenta, nose sobom otpadne elemente, nalik krpeljima što se krvlju hrane. Zato se uvijek sudi njima, tim izrodima roda i naroda, tim spodobama osakaćena uma.

Međutim, zločin i pravda nisu temom ovog zapisa, niti je to želja autora. Bože ukloni, kazaće pravovjerni: zločin je posljedica, a pravda licemjerje iste politike. Ovdje je, zapravo, riječ o jednoj pjesmi, koja se rodila davno, nakon velikog svjetskog rata, rodila i ostala baš kako zaborav ne bi ovladao sjećanjem i učinio nas nedoličnim sebi i drugima. I dakako, o zločinu je ovdje riječ, koji se ponavlja, i sve nas baca u brigu i nesanicu. Upravo zato, zbog nedoumica i zamki, postajemo sve više svjesni pitanja koje nam se čini neizbježnim koliko i bitnim:

Kako ljudi jednog naroda, koji je doživio i preživio zločin u Kragujevcu, mogu učiniti isti u Srebrenici?

Tu leži zamka svih pitanja i odgovora. Kako je to izvodljivo i moguće? Kako i zašto? To je pitanje koje nas opsjeda i stavlja u teške lance. Tako zatočeni i okovani, postajemo njegovi taoci. Postajemo dužnici vlastitom pitanju koje nas proganja i opsjeda.

Pronalaženje i tumačenje odgovora, njegova analiza i razrada, traju već godinama i bez nade u razuman ishod. Zašto smo u tom odgovoru tako slabi i nemušti? Zašto i čemu? “Ono što je dopušteno Narodu nije dopušteno Bogu”, žilava je uvriježenost nacionalnih dogmi koje ne odumiru lako. Jedan zločin s drugim nema nikakve veze. Ali i narodi, poput ljudi, imaju svoje sudbine. Tako se odgovor, poput larve, lako pretvara u niz različitih oblika i znakova. Ta pretvorba odvodi čovjeka daleko i duboko. Duboko u patologiju njegovog mentalnog sklopa. Svako novo pitanje zahtijeva drugo, sljedeće i tako redom do neizvjesnog kraja.

Prema tome, odakle početi i kojim putem krenuti a da nigdje ne pričinimo “kolateralnu štetu” i nikom se na ovom tlu ne zamjerimo? Sic! Treba, zaista, u ovoj osjetljivoj raboti imati dara za magiju. Ipak, evo jednog pitanja koje strpljivo čeka pred vratima. Može li ono ponuditi odgovor koji će umiriti naše misli i odagnati našu muku:

Kako jedan narod, bogate istorije, kao što je srpski, živio on s ove ili one strane vode Drine, istog pravoslavnog duha i nazora, narod bogate tradicije i kulture, kako takav narod može tako lako i brzo izgubiti pamćenje? Kako? Sve se ovdje svodi na pamćenje i priču o njemu. I Kosovo pripada istoj tematskoj strukturi. Pamćenje je neizbježna paradigma o istinskim vrijednostima našeg postojanja. Gdje su nestali balkanski ratnici, gdje su slomljeni tifusari, gdje su promrzli Solunci, gdje su vojna groblja na otocima Grčke? Gdje su i ko pred njihovom herojskom dušom zatvara oči? Gdje su, draga pameti? Jer sve drugo postaje obična, dosadna tlapnja. Samo u našem pamćenju počiva istina o nama.

Danas znamo jasno i nedvosmisleno: sve je proteklo, prva i druga tragedija (ona u Kragujevcu i ona u Srebrenici), dakle, jedan i drugi zločin, u vremenskom razmaku ne duljem od jednog skromnog ljudskog vijeka. Sublizu, znači. Još se prvi nije zaboravio, a drugi se dogodio. Kako se onda mogao zaboraviti stari dok se uporno činio novi? To je osnovno pitanje iz kojeg proističu sva ostala. Kako je mogla i otkud nastupiti ta paraliza pamćenja? To postaje tajnovito i tužno. Kako je moguće da su ti silni, opaki ljudi, te spodobe na ulicama Srebrenice zaboravile Šumarice u Kragujevcu? Šta se to prevrnulo u njihovim glavama? Gdje su nestale one slike fašista dok strijeljaju učenike Kragujevca? Gdje su ona ojađena, uplakana lica očeva i majki zemlje Šumadije dok u Potočarima vezanim ljudima i djeci pucaju u leđa? Gdje su sjećanja dok smrt odrađuje svoj posao? Gdje su dok nemoćni padaju pokošeni rafalima? Zar baš ništa od onog vremena, iz onog tamnog doba, nije ostalo u glavama tih stvorenja? Ni jedna slika, ni jedna suza, ni jedan jauk? Zar baš ničeg nema u njihovim čeonim kostima? Ničeg da opomene, dozove pamet i odagna tu neobuzdanu snagu i golemu sramotu? Kako se baš sve moglo smetnuti s uma i prekriti dugim velom zaborava? (Ko je spustio zavjesu prije konca tragedije?) Kako se sve moglo potisnuti i zakopati? Koliko je daleko Tamo daleko? Kolika je ta snaga i moć zaborava? Kolika i koliko dugo može potrajati? Koliko je zaborav jači od razuma i naše svijesti? Od čega je kovan i kako se kali? Ili, možda, u njemu, u tom ljudskom zaboravu, u njegovim hladnim, tamnim odajama, skriven i pritajen, vječito vreba zločin?

 Iste su godine

svi bili rođeni,

isto su im tekli školski dani,

na iste svečanosti

zajedno su vođeni,

od istih bolesti svi pelcovani,

i svi umrli u istom danu.

A šta se zbilo sa tim Desankinim lirskim zapisom, s tom pjesmom što je ušla u istoriju? Gdje su ti stihovi čija se toplina i žar mogu mjeriti samo odanim rodoljubljem i ponositim patriotizmom? Šta se s njima dogodilo? Kuda su zajedno otplovili? I gdje su im duše odlutale? Kako se u njene redove mogla udjenuti i ostati ta opaka, krvava sintagma “Nož, žica, Srebrenica…”? Kako i gdje joj se krije kukavno, crno izvorište?

Jedno je sigurno i danas odveć žalosno: ljudski rod već je odavno izgubio parametre svoje čovječnosti. Taj sunovrat je stanovit i porazan. Ali nama je to jalov izgovor i slaba utjeha za našu obezglavljenost. Istina, bezdušnost je danas dobila globalno okruženje, pa u takvom društvu poezija ne pristaje svakojakom stvoru, pogotovo onom neprimjerena, pomućena uma. Tako se Desankina pjesma našla u zvjerinjaku, u tom brlogu izmeta i krvi uzaludno tražeći ljudsko biće i njegovu dušu. Ali, avaj, pusta pameti, takva pjesma do čovjeka osakaćena uma i nazora nije mogla stići niti do njegovog srca doprijeti. A još manje je takvom mogla poslužiti i u odsutnom trenutku pomoći. Nije mogla u njemu ni ostati. Niti je svoj život u takvom biću mogla nastaviti i sebe oplemeniti. Ostati onako kako je napisana i kako je, jadna, zaslužila. Nije mogla od bola i stida. I najposlije, nije mogla zbog gorke istine što se opaka sudbina s njom tako poigrala i samu iznevjerila, a potom tako brzo zaboravila.

PROČITAJTE I...

Tokom rata i genocida u Srebrenici, majci Kadi Ramić ubijena su četiri sina - Sabit, Dževad, Džemo i Mehmedalija. Više od 25 godina Kada je tugovala i živjela od uspomena na svoje sinove. Kako je govorila, svaki dan je “gledala staze po kojima su se oni kao djeca igrali

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!